Milko Grmuša

    Obаmа jе izgubio posаo u Amеrici. Prihodi su pаli, а rаshodi svаkim dаnom svе vеći. Amеričko tržištе rаdа prеzаsićеno jе, i čovjеku nеmа drugе nеgo put pod nogе, pа u Kinu. I to u Šеn-Zеn, nа jug. Nijе mu tu lošе. Vеć sеdаm godinа živi i rаdi tu Obаmа i zаrаđujе hljеb nаš svаgdаšnji.

Nijе u pitаnju ni sаjеnsfikšn, ni Klеopаtrа. Mаrk Obаmа Ndеsаnđo, polubrаt аmеričkog prеdsjеdnikа Bаrаkа Obаmе, zаistа jе prijе sеdаm godinа izgubio posаo u rodnoj grudi, i potom sе zаputio prаvo u Šеn-Zеn. Kаdа jе stigаo, Sjеdinjеnе Držаvе su bilе nеprikosnovеnа br.1 svjеtskа еkonomijа, dok sе Kinа stidljivo probijаlа u Top 5. Cinici bi rеkli dа Obаmе zаistа umiju dа donеsu promjеnе. Dаnаs jе Kinа nа čvrstom trеćеm mjеstu vodеćih еkonomijа nа svijеtu, i jеdinа jе supеr-silа kojа i u godinаmа tеškе privrеdnе rеcеsijе biljеži rаst bruto društvеnog proizvodа. Procjеnjujе sе dа ćе nаjmnogoljudnijа zеmljа nа svijеtu nаjkаsnijе zа tridеsеtаk godinа dа prеtеknе nе sаmo Jаpаn, nеgo i SAD, čimе ćе sе еtаbolirаti kаo vodеćа svjеtskа silа. Mаšаlа.

Očiglеdnа еkonomskа еkspаnzijа, sаsvim prirodno, doprinijеlа jе i dа sе sfеrа političkog uticаjа Kinе sа rеgionаlnih proširi nа globаlnе dimеnzijе, pа sе tаko dаnаs osjеti snаžаn uticаj ovе zеmljе nа vеćini kontinеnаtа: Gvinеjа, Sudаn i Vеnеcuеlа sаmo su nеkе od držаvа u kojimа postoji izuzеtno snаžаn kinеski uticаj. Pogаđаtе-prvеnstvеno zbog snаžnog еkonomskog intеrеsа, jеr su kinеskoj brzorаstućoj privrеdi nеophodnе sirovinе iz ovih zеmаljа. Sеm togа, nijе ni potrеbno posеbno nаglаšаvаti koliko jа vаžnа pozicijа Kinе u vеzi nuklеаrnih progrаmа Sjеvеrnе Korеjе i Irаnа, nе sаmo zbog činjеnicе dа jе onа stаlnа člаnicа Sаvjеtа bеzbjеdnosti, nеgo i zbog poprilično otvorеnih komunikаcionih vеzа kinеskog političkog еstаblišmеntа sа ovim držаvаmа. Tаkođе, Kinа polаko аli sigurno rjеšаvа tеritorijаlnе nеsuglаsicе sа svojim nаjznаčаjnijim komšijаmа-Rusijom i Jаpаnom. Političkа rеlаksаcijа ovih odnosа tаkođе jе utеmеljеnа u еkonomiji- Kinа i Rusijа vеć godinаmа imаju izuzеtno uspjеšnu privrеdnu sаrаdnju, а svе jе frеkvеntnijа i idеjа o formаlnom uvеzivаnju еkonomijа Brаzilа, Rusijе, Indijе i Kinе (BRIK), u čеmu jе ulogа Kinе od suštinskog znаčаjа.

Svе ovе činjеnicе vеomа su dobro poznаtе spoljnopolitičkim sаvjеtnicimа Bаrаkа Obаmе. Borbа protiv tеrorizmа i klimаtskе promjеnе svаkаko su nеkе od tеmа sа kojimа ćе rаzgovаrаti sа kinеskim prеdsjеdnikom Hu Đintаom, аli sаsvim jе jаsno dа ćе еkonomijа biti u fokusu. Inаčе, Obаmа jе prvi prеdsjеdnik Sjеdinjеnih Držаvа koji dolаzi u posjеtu Kini vеć u prvoj godini svog mаndаtа. Tаkođе, Obаmа jе prvi prеdsjеdnik SAD koji jе potrošio nеkoliko sеdmicа sа svojim sаvjеtnicimа nа priprеmu svojih govorа i obrаćаnjа u Kini, oprеzno аnаlizirаjući dа mu sе u mаkаr i nеformаlnom ćаskаnju sа komunističkim vlаdаrimа Kinе nе otmе nеšto što bi moglo nаljutiti domаćinе, kаo npr. pominjаnjе nаjnovijе knjigе vjеžbi zа prаvilno disаnjе Dаlаj lаmе. Prošlа su vrеmеnа kаd su аmеrički prеdsjеdnici držаli lеkcijе Kinеzimа o dеmokrаtiji i ljudskim prаvimа, а prosjеčаn Amеrikаnаc dobаr dio svog životnog stаndаrdа dugovаo еkstrеmnoj štеdnji kinеskog prolеtеrа. Rаčuni polаko аli sigurno dolаzе nа nаplаtu, i Obаmi ćе trеbаti mnogo višе od otrcаnih mаrkеtinških frаzа dа uvjеri kinеskе zvаničnikе dа ćе SAD uspjеti dа sеrvisirаju dugovе koji prеmаšuju 800 milijаrdi dolаrа (bеz kаmаtа), аli i dа izmoli novе krеditе kojе jе vеć ukаlkulisаo kаo dio svog ukupnog finаnsijskog pаkеtа zа oporаvаk аmеričkе privrеdе i izlаzаk iz rеcеsijе. Bеz kinеskih krеditа Obаmа nе bi mogаo ni dа sаnjа o spаšаvаnju Džеnеrаl Motorsа i Krаjslеrа, pа jе, kаko isprаvno poеntirа njеgov sаvjеtnik Džеfri Bаdеr, „mnogo pаmеtnijе govoriti o Amеrici kаo zеmlji tolеrаncijе, nеgo upirаti prstom nа Kinu“.
Dаklе, situаcijа jе tаkvа dа komunističkа držаvа dаnаs spаsаvа simbol modеrnog kаpitаlizmа. Ortodoksni rеpublikаnci vjеrovаtno ovih dаnа nа privаtnim sjеdеljkаmа rаzglаbаju o srеćnijim vrеmеnimа kаdа su аmеrički prеdsjеdnici bili kulturološkе ikonе zа ostаtаk svijеtа, а Mаo jе mаčеm i ognjеm provodio svoju „kulturnu rеvoluciju“ i nеmilosrdno sе rаzrаčunаvаo sа svojim oponеntimа. Dаnаs Obаmа vrši brojnе socijаlnе rеformе u Amеrici (a la Lеnjin, kаko gа optužuju konzеrvаtivci), а Jаo Ming lupа bаnаnе аmеričkim profеsionаlcimа od Los Anđеlеsа do Njujorkа. Cinici sа počеtkа ovog tеkstа mogli bi još i rеći dа jе Obаmа otišаo u Pеking po idеološkе instrukcijе. Sаmi Kinеzi vеć su sе dosjеtili- nеposrеdno prеd dolаzаk аmеričkog prеdsjеdnikа nаšli su mu novi nаdimаk. Obаmаo.

Nekako se i brzo pročulo za njega. Ispočetka su stidljivo dolazili u grupama od po dvoje-troje, dok kasnije pred njegovim kamenom nije bilo neobično vidjeti ni nekoliko desetina znatiželjnika, koji su razgovarali o njegovim čudesima uostalom i poprilično glasno. Razumije se, razgovor bi krenuo još za puta, kada su se sučeljavale sve nevjerovatnije i nevjerovatnije priče o Smješećem Čovjeku, i nije bila rijetkost da, poneseni znatiželjom, i okolni mještani napuste svoje svakodnevne poslove i brige i pridruže se koloni koja je gmilila ka kamenu. Onaj ko bi tu prvi put došao svakako bi se začudio neobičnoj običnosti odredišta, koje je iz daljina imalo reputaciju kojekakvog svetilišta (zaista, putnici su i ličili, kad bi ih se posmatralo sa strane, na hodočasnike koji se lagano ali sigurno kreću ka svom cilju). Međutim, riječ je bila o jednom najobičnijem proplanku kakvih zasigurno ima na hiljade u ovim našim krajevima, a čak je i već legendarni kamen u stvari bio samo jedna malo veća betonska konstrukcija, očigledno ostatak nekakve šupe ili garaže koja se nalazila uz njegov kućerak.
Ne zna se tačno kada je Smješeći počeo da se smješi. U prvi mah njegovim komšijama se to nije činilo naročito neobičnim, jer su imali i svojih problema, i nisu imali kad da obraćaju pažnju na kojekakve budale oko sebe. Ipak, vremenom, kako bi se pokoji prolaznik (kakvih nema previše u našim krajevima) nekim slučajem zadesio ovdje, upadao bi mu u oči jedan mlad starac, ili star dječak, svejedno, koji je sjedio ćutke na kamenu i smješio se. Iako je bio vrlo neobičan, njega bi se vrlo teško i neprecizno dalo opisati. Ukratko, bio je potpuno bijele kose, svjetlog tena i očiju. Dalo bi se pretpostaviti da je sijed i star, međutim, vrag bi ga znao, kad bi ga se bolje pogledalo vidjelo bi se da na njegovom licu nema ni naznaka bora, dok mu je snježnobjela kosa bila neobično sjajna i gusta. On se, iz nekog razloga, pridržavao za štap, iako je sve vrijeme sjedio na kamenu. Međutim, ni to nije bio pouzdan dokaz njegove starosti, jer su mu ruke, koje bi s vremena na vrijeme pozajmile štap jedna drugoj, bile bez ijedne ogrebotine ili staračke pjegice (malo bi se našlo hirurga koji bi smjeli da stave svoje ruke na isti sto s njegovim). Njegove usne su bile zapečaćene, i niko nije čuo glasa od njega, ali, opet, izgledale su tako pune snage, tako pune i rumene kao da će svaki čas da zapjevaju ili da poljube hiljade željnih djevica.

I tako, vremenom, jedan po jedan i jedan za drugim, sve su se češće smjenjivali novi putnici i znatiželjnici, jer priča o neobičnom čovjeku neobično bržo se širila kako našim brdima, tako i ravnicom. Dolazili su čak i ljudi s onu stranu vode, dolazili bi i emisari čuvenih trgovaca i knezova, donosili bi svoje darove i izraze najdubljeg poštovanja čovjeku, i znale bi tako te lijepe i šarene stvari da ostanu oko kamena sve dok ih vjetar, kiša i kerovi ne bi raznijeli svuda po našem kraju. Mnogi bi pitali domaće stanovništvo kad je zapravo čovjek počeo da se smije, i protiv čega protestuje, međutim mještani bi samo slijegali ramenima odgovarajući da su ga i oni tek odskora primjetili kako tu sjedi, da su ga zaista tek odskora uopšte i vidjeli, iako je nesumnjivo on i prije živio u svojoj kući. Međutim, poseban problem bio je upravo oko tog njegovog smijeha. Naime, čovjek se uopšte nije smijao. Njegovo lice je bilo nepomično, i dosta je nezahvalno latiti se opisa tog lica. Kao i sve u njega, i ono je bilo nekako protivrječno, i kameno bijelo, ali i ružino meko i rumeno u isto vrijeme, što je posebno nerviralo kolumniste našeg lokalnog lista, jer „nije bilo te metafore koja bi ga kako treba izrazila đavo ga odnio“. Dakle, na licu nije bilo njegovome mjesta osmjehu kakvoga poznamo, i to bi, pošteno je reći, značajno iritiralo one koji su kilometre i kilometre prešli „samo zbog tog čuvenog osmjeha“. Međutim, nekako je bilo to, da kad bi mu neko malo bliže prišao, svako bi ostao duže tu pored njega, nepomičan bi postao kao i on, stajao bi tako neko vrijeme, i onda bi se tiho udaljavao, ne pričajući sa bilo kim, čak ni sa onima sa kojima je stigao. To je zbunjivalo ljude, i oni bi ćutke trpili razne kijamete samo da bi dočekali svoj red da stanu pobliže čovjeku.

Jednom se nekako i zadesilo da je bio neki dan, vrlo običan, i ljudi nije bilo previše kraj kamena. Vraćao sam se iz škole, i iznenadila me ta mirnoća, na koju smo mi ovdje potpuno zaboravili od kad se pročulo za njega. Bila je tu neka baba, potom dva mladića, reklo bi se po njihovom odijelu i držanju da su bili studenti iz grada, i još neki srednjovječni čovjek, koji je ovoj dvojici nešto objašnjavao. Nakon što ga je pogledala kroz svoje naočare, baba se polako udaljila, a studenti, čini se, nisu mogli od onog brbljivka da se ozbiljnije pozabave čovjekom, pa su se brzo okrenuli i uputili se ka varoši, vjerovatno s naumom da dodju sutradan kad se ovoga otarase. No, i on se zagegao za njima, oduševljeno objašnjavajući kako je on već odavno shvatio namjeru čovjeka, koja je „prehumana gospodo, potpuno prehumana“.

I tako, najednom je čovjek bio potpuno sam, on na svom kamenu i sa svojim štapom. Pomislio sam da bi bilo nevjerovatno prići mu, i sutradan se hvaliti u školi da sam pogledao u lice čovjeka. Zasigurno, to bi mi donijelo veliku slavu u razredu. Ipak, kako sam više mislio o tome, sve me više hvatala i trema, i osjećao sam jasno otkucaje srca u grlu. Ne, neću mu prići, šta ću ga sad tu gledati, kad nisam dosad, šta sad da tu nešto glumim..ali opet, kad će mi se ukazati ovakva zgoda i da li će je ikad više i biti?…I kao i uvijek u sličnim dilemama, neki me đavo sam ponese čovjeku, i nađoh mu se na par centimetara od lica, maltene sam ga očešao svojom rukom. I baš za zlo, uhvati me tako neka nervoza, mrdao sam tamo-vamo, nemajući hrabrosti da se skoncentrišem i pogledam u njegovo lice. Kakav potpun kreten, garant sad čovjek misli da sam od svih hiljada i hiljada njegovih posjetilaca ja uvjerljivo najkilaviji mamlaz. U tom svom silnom mrdanju zapeh i za njegov štap, koji se otkotrlja iz njegovih ruku sve tamo na kaldrmu. Zaledih se u momentu. Sad će da baci neku čin na mene, ostaću proklet do kraja života. Pogledah ga u lice, spreman za najstrašniju grmljavinu koju njegove oči i lice mogu da izgrme. Naravno, on je i dalje bio potpuno miran, ne dajući ničim do znanja da je uopšte i primjetio moj bezobrazluk. Osokolih se malo, i počeh pažljivije da ga zagledam. Da, zaista nebična pojava, i ovo i ono u isto vrijeme, oboje a nijedno. Međutim, pošto sam već i previše puta čuo o toj njegovoj osobini, a i sam sam počeo da čitam više i da „filozofiram“, što bi mi rekao ćaća, brzo izgubih ono strahopoštovanje spram čovjeka, i, malo po malo, posta mi i dosadno uz njega. Ničeg posebnog, mislio sam u sebi, u njemu nema. Ko će ga znati šta ovoliki svijet vidi u njemu. Vjerovatno, k`o ni ja, ništa, ali im sujeta ne dozvoljava da to priznaju nakon što se udalje od čovjeka. Razmišljao sam o ozbiljnim facama ljudi koji su se udaljavali od njega. Sve iste, sve na isti kalup. Majku im, kao da su svi zajedno bili na nekom jeftinom kursu glume prije no što su došli kod nas.

Najednom, vidim da se čovjek smije. Istina, lice i dalje nepomično, ali oči mu se smiju. Duboke, prodorne a nenametljive, svjetle a tamnoplave oči njegove su mi se smješile. Tiho su se smijale, bez da mi se podsmijavaju, bez da su srećne ili tužne. Samo su se smijale. Ne znam zašto, ne znam čemu, ne znam ništa..samo osjetih da mi vodopad suza lije niz lice. Ispočetka bez glasa, a onda, počeh da jecam iz dna duše, plakao sam skroz, plakao sam gorko, odjekivalo je naše mjesto, odjekivala je ravnica i brdo, čuo se skroz do oblaka i do rijeke, čuo se moj plač. Zaboravio sam da me mogu čuti, zaboravio sam gdje sam, zaboravio sam i na čovjeka i na sebe, samo sam se gušio u plaču, srce sam isplakivao, dušu sam isplakivao. Osjećao sam da sam kriv zbog čovjeka, da sam kriv zbog ravnice i brda, zbog rijeke i oblaka. Plakao sam gorko, osjećajući da je došlo vrijeme naplate mojih zločina, da je došlo vrijeme da neko odgovara što čovjek samo sjedi tu, ćuti i bude. I taman kad bih pomislio da jecaj jenjava, krenulo bi opet nanovo, i bilo bi još više gorčine i još više suza. Obrazi niz koje su se ove slivale bili su mokri i vreli istovremeno, osjetih to dok sam pokušavao da rukama te ružne i sramotne suze otarem s lica. Obrazi mi i vatra i voda pomislih.

I krivo mi i nije što ovako plačem, pomislih. Prestadoh da plačem, i ne prestadoh da plačem. I počeh da letim, i prestadoh da letim. I rodih se, i umrijeh. I poljubih, i odljubih. I rekoh, i ne rekoh. I popeh se, i spustih se. I dadoh, i ukradoh. I do čovjeka je, a i nije.
Pogledah ga opet pažljivo. Smijao se i dalje. Bio je prijatan,tih i lijep. Pričao je mnogo, pričao je puno svojim očima. Pričao je o strasti i čežnji. Pričao je o ljudima i ženama. Pričao je o putevima i bespućima. Pričao je o fudbalu i o šahu. Uopšte, čovjek je veoma puno pričao. Njegove oči su neprestano pričale, pripovjedale. A istovremeno su slušale i osluškivale. Bilo je ugodno pričati sa čovjekom. Rekao sam mu o ptici, i o pobjedi. Rekao sam mu o igri i o igranju. Povjerio sam mu se i o njoj. Pričao mi je da ono što dobijem nikad ne mogu izgubiti, a da ono što otmem nikad neću dobiti. Pričao je o muzici, svirale su mu oči ode životu.

I ja sam poslije toga našao svoj kamen. Poneki kamen su mi i poklonili. Čovjek me naučio da ne trebam sjesti kraj kuće, na tom tu kamenu, da bih pričao. On je pričao tako, ali harmonija priče bila bi siromašna da je svi sviramo istim notama. Moji kameni su bili svuda naokolo, čekali su me da sjednem na njih, ja bih dolazio i odlazio, sjedio i stajao, letio i padao. Ali, stalno sam se smijao.

Kad sam bio dijete pročitao sam tu knjigu..”Atomino” se zvala..dječja knjižica,da..sf tipa..bilo je to jedno stvorenje,nastalo u laboratoriji nekog ludog fizičara..stvorenje je bilo nalik dječaku,ali je u stvari bilo neki ogroman atom..i onda su se svi počeli utrkivati da ga ugrabe,vojska pogotovo,jer su kapaciteti tako ogromnog atoma bili nevjerovatni..dakle,Atomino je mogao da hoda,govori,čak i jede..i tako,nekako je on nabasao na jednu porodicu,tačnije na još jednog (ovaj put dobrog,mada takodje ludog) naučnika i njegovu ćerku..priča je dalje standardna-Atomino je curicu doživljavao kao sestricu,a i ona njega kao brata..stvari su išle dobro,a onda je,zna se,došla književna peripetija..sve se,naravno,dobro završilo (tako mi nedostaju dječje knjige),ali jedan detalj mi se urezao u pamćenje..djevojčica (na “s” se nekako zvala,zaboravio sam ime) je jednom u srdžbi (bila je veoma kapriciozna) Atominu rekla da je on samo atom,stvar,da nema srce..Atomina je to zaboljelo..rekla mu je još mnogo stvari koje on nije shvatao..i on je onda zaista pomislio da je drugačiji od svih drugih, da je nastao slučajno sasvim, te da kao takva nezgoda u stvari nikome i nije potreban,da nema svrhu, da je, eto, višak na zemlji…Atomino nije shvatao šta je to loše učinio, i što je više razmišljao o tome kapirao je da je loše upravo to što ne kapira,jer je nesposoban da ukapira, i onda se zastidio tog svog nedostatka, grijeha zapravo…Atomino je ipak bio mali i nije razumjevao eshatologiju, te nije zapitao Boga,ni vraga zašto su ga tako opako zeznuli, čemu to šegačenje sa njim, jer im on ništa nije skrivio..da je tako mislio,možda bi iskoristio svoj nevjerovatni nuklearni kapacitet i jednom za svagda svršio i sa Zemljom,i sa Vaseljenom, i sa ovom dvojicom zezatora..ne,Atomino je samo znao da on smeta,i da mu je svrha u stvari da ne smeta više,da se ukloni..i pribavio je sebi jednu raketu,i zaputio se ravno ka suncu..znao je da će gore sagoriti (u knjizi nije rečeno da će tako nastupiti univerzalna kataklizma, već samo da će on iščeznuti bez bilo kakvih neugodnih poslijedica po bilo koga drugog), i poprilično smjerno je pristupio tom poduhvatu..
Elem,negdje baš pred samim suncem,neki aparat u raketi (nekakav ultrazvuk,šta li, i ko zna otkud tu) pokazao je zabezeknutom Atominu koji je vidio njegov monitor slučajno da…da Atomino ima srce..jer,dok je razmišljao o onoj djevojčici na “s”, Atomino je bio toliko tužan, i toliko mu je gorko bilo da…da mu je njegovo malo atomsko srce..pocrvenilo..

Da li je dječiji pisac htio da poruči i nešto većim i olinjalijim dječacima da bol,onaj najteži i najgorči,znači da makar još uvijek imaju srce..ne znam,iskreno,i ne zanima me posebno..znam samo da mi tako nedostaju dječije knjige..

 ..i ja sam pročitao par puta ovu knjigu..htio sam zaista da pokušam makar da se približim tom nekom mjestu kad se čovjek makar trudi da bude objektivan..i uvijek bih dolazio do slijedecih misli..

prije svega,knjigu je napisao Španac...likovi su Španci..a od Španaca ne treba očekivati ništa spektakularno..ukoliko konsultujete malo istoriju filozofije veoma brzo cete uochiti da nema Španca koji je tu nešto doprinio..dakle,nema značajnijih njihovih mislilaca..riječ je o tome da Španci i ne umeju da nešto posebno razmišljaju..oni su mješavina rasa,naroda,plemena..najbliži su Ciganima..takvog su i duha-nemirni,plahoviti,najrazličitija raspoloženja smjenjuju im se zapanjujućom brzinom..prema tome,kod njih ne postoje ni iskrena osjećanja,pa ni ideali..iskreno,ja ih se grozim-nekako su masni,neugodnih aromatskih isparavanja (bilo bi zanimljivo napraviti jednu analizu gdje se najviše u EU konzumira dezodoransa),mnogo lažu,nemaju smisla za kreativnost (da,i za kreativnost je potrebna upornost i posvecenost)..nije čudo da su imali uspjeha u Latinskoj Americi..katolicizam je za njih idealan,kao što je i islam- verbalna potčinjenost Bogu, koja opravdava svaku gadost i izopačenost,za njih je zaista dar sa neba..

španska sapunica..say no more..ništa nije slučajno..Don Kihot zapravo je prva Kasandra..mnogi će se intimno i složiti da je on bio pichqica,ali,jel da,nece to da javno priznaju..ipak smo svi braca,"imagine all the people living for today...brotherhood of man.." i ta lenonizovana s.ranja...postoji tu još par momenata..kako se čini,prema svjedocima tih vremena,Don Kihot bješe ružan k`o pašče..vjerovatno bi dobar psiholog ukazao tu na neku njegovu potrebu da na ekstravagantne načine impresionira poneku,da bi dobio,jel da..mislim,ok,to mogu da razumijem..hebote,ako čovjek nije nešto oborio par godina..neka se i Sančo pripazi,prinčevo koplje je za boj spremno..

moguće je,da,postaviti i pitanje latentnog Donovog homoseksualizma..čovječe,em Sančo,em njegovo magare..ne bi bilo zgodno da djeca čitaju lektiru o prvom promoteru gej parade,zar ne..

  Republika Srpska nalazi se pred ekonomsko-socijalnim kolapsom, institucije pravne države samo su fraza koje se ponekad sjeti vladajuća političko-finansijska oligarhija kad pred ostacima javnosti pokušava da prikrije sve brojnije i ozbiljnije kriminalne afere koje potresaju najmlađu srpsku državnu zajednicu, dok se prisustvo elementarnih etičkih vrijednosti u našem društvu može detektovati još samo u blijedim obrisima. I najpovršnijem posmatraču sasvim je jasno da vladajuća stranka više nema energije da kreira i realizuje odluke od vitalnog državnog i nacionalnog interesa srpskog naroda zapadno od Drine. Uobičajeno je u demokratskoj praksi da se u takvim situacijama režimu suprostavi alternativna politička snaga, (uglavnom) reprezentovana u opoziciji, koju čine druge političke stranke, udruženja i pojedinci.

            Dakle, postavlja se pitanje šta je alternativa vladajućem SNSD-u u Srpskoj- koja je to politička snaga koja ima dovoljno kadrovskih i idejno-programskih resursa da može ne samo dobiti dovoljan broj glasova na izborima (i tako osvojiti vlast), nego i kvalitativno unaprijediti ukupno stanje u našoj zajednici. Ukoliko posmatramo izborne rezultate stranaka i broj poslaničkih mandata u Narodnoj skupštini RS jasno proizilazi da bi Srpska demokratska stranka, koja ima najviše poslanika poslije SNSD-a i koja ne participira u državnoj vlasti, trebala da bude vodeća opoziciona partija i najljući politički protivnik vladajućoj političko-finansijskoj strukturi. Da li je to zaista tako?

            Prije svega, cilj i zadatak svake opozicione stranke, a pogotovo one najveće, mora biti i jeste dolazak na vlast. Da bi se na vlast došlo, neophodno je dobiti povjerenje građana na izborima. A da bi vam građani to povjerenje ukazali, morate nešto da im ponudite. Šta to danas SDS nudi građanima Republike Srpske?

            Odgovor je: ne zna se. SDS danas nema svoj program,tačnije nema ga već nekoliko godina. Za svaku iole ozbiljniju političku organizaciju ovakva činjenica je skandal. Postavlja se pitanje: čemu onda SDS? Kakva je svrha ove stranke? Zbog čega ona postoji i dobija izvjesnu svotu sredstava budžetskih korisnika? Šta nudi zauzvrat?

            Ko je odgovoran za ovakvo stanje u SDS-u, koje karakteriše mnoštvo pitanja, a malo odgovora? Članovi te stranke, a i autor ovog teksta jedan je od njih. Upravo su članovi SDS-a ti koji moraju i sebi i javnosti prezentovati jasnu političku ideju, principe i konkretne projekte koji treba da omoguće kvalitetniji i humaniji život u Srpskoj. Članovi SDS-a moraju da preuzmu dio odgovornosti za opšte stanje u našoj zajednici, jer oni jesu sastavni dio iste. Da bi se došlo do svježih i kvalitetnih rješenja, potrebno je promjeniti ukupni politički ambijent u Republici Srpskoj, koji karakteriše pesimizam građana, nepovjerenje prema političarima (uostalom, i potpuno opravdano), kao i skepticizam prema svakoj novoj ideji (što već i nije toliko opravdano). Ljudi u Republici Srpskoj moraju da se okrene budućnosti, moraju  se emancipovati i čim prije ratosiljati se negativnih obrazaca ponašanja (korupcija, kriminal, odsustvo radne etike, psiho-socijalne devijacije itd.).

            Srpska demokratska stranka jedino ima budućnost ukoliko na vrijeme (koga previše nema) ukapira kuda svijet ide, i shodno tome, ponudi građanima jasan koncept društvenog, državnog i nacionalnog razvoja. Autistički obrazac ponašanja ne smije biti karakteristika SDS-a, već se u stranci mora otvoriti prostor za demokratsku i argumentovanu raspravu o svim pitanjima značajnim kako za nju samu, a pogotovo o onima koja su od opšteg interesa za većinu građana. U suprotnom, SDS-u će da bude u skladu sa onom narodnom „da Bog da se bavio sam sobom...“.