Bajka o smješećem čovjeku

Published on 11/18,2009

Nekako se i brzo pročulo za njega. Ispočetka su stidljivo dolazili u grupama od po dvoje-troje, dok kasnije pred njegovim kamenom nije bilo neobično vidjeti ni nekoliko desetina znatiželjnika, koji su razgovarali o njegovim čudesima uostalom i poprilično glasno. Razumije se, razgovor bi krenuo još za puta, kada su se sučeljavale sve nevjerovatnije i nevjerovatnije priče o Smješećem Čovjeku, i nije bila rijetkost da, poneseni znatiželjom, i okolni mještani napuste svoje svakodnevne poslove i brige i pridruže se koloni koja je gmilila ka kamenu. Onaj ko bi tu prvi put došao svakako bi se začudio neobičnoj običnosti odredišta, koje je iz daljina imalo reputaciju kojekakvog svetilišta (zaista, putnici su i ličili, kad bi ih se posmatralo sa strane, na hodočasnike koji se lagano ali sigurno kreću ka svom cilju). Međutim, riječ je bila o jednom najobičnijem proplanku kakvih zasigurno ima na hiljade u ovim našim krajevima, a čak je i već legendarni kamen u stvari bio samo jedna malo veća betonska konstrukcija, očigledno ostatak nekakve šupe ili garaže koja se nalazila uz njegov kućerak.
Ne zna se tačno kada je Smješeći počeo da se smješi. U prvi mah njegovim komšijama se to nije činilo naročito neobičnim, jer su imali i svojih problema, i nisu imali kad da obraćaju pažnju na kojekakve budale oko sebe. Ipak, vremenom, kako bi se pokoji prolaznik (kakvih nema previše u našim krajevima) nekim slučajem zadesio ovdje, upadao bi mu u oči jedan mlad starac, ili star dječak, svejedno, koji je sjedio ćutke na kamenu i smješio se. Iako je bio vrlo neobičan, njega bi se vrlo teško i neprecizno dalo opisati.
Ukratko, bio je potpuno bijele kose, svjetlog tena i očiju. Dalo bi se pretpostaviti da je sijed i star, međutim, vrag bi ga znao, kad bi ga se bolje pogledalo vidjelo bi se da na njegovom licu nema ni naznaka bora, dok mu je snježnobjela kosa bila neobično sjajna i gusta. On se, iz nekog razloga, pridržavao za štap, iako je sve vrijeme sjedio na kamenu. Međutim, ni to nije bio pouzdan dokaz njegove starosti, jer su mu ruke, koje bi s vremena na vrijeme pozajmile štap jedna drugoj, bile bez ijedne ogrebotine ili staračke pjegice (malo bi se našlo hirurga koji bi smjeli da stave svoje ruke na isti sto s njegovim). Njegove usne su bile zapečaćene, i niko nije čuo glasa od njega, ali, opet, izgledale su tako pune snage, tako pune i rumene kao da će svaki čas da zapjevaju ili da poljube hiljade željnih djevica.

I tako, vremenom, jedan po jedan i jedan za drugim, sve su se češće smjenjivali novi putnici i znatiželjnici, jer priča o neobičnom čovjeku neobično bržo se širila kako našim brdima, tako i ravnicom. Dolazili su čak i ljudi s onu stranu vode, dolazili bi i emisari čuvenih trgovaca i knezova, donosili bi svoje darove i izraze najdubljeg poštovanja čovjeku, i znale bi tako te lijepe i šarene stvari da ostanu oko kamena sve dok ih vjetar, kiša i kerovi ne bi raznijeli svuda po našem kraju. Mnogi bi pitali domaće stanovništvo kad je zapravo čovjek počeo da se smije, i protiv čega protestuje, međutim mještani bi samo slijegali ramenima odgovarajući da su ga i oni tek odskora primjetili kako tu sjedi, da su ga zaista tek odskora uopšte i vidjeli, iako je nesumnjivo on i prije živio u svojoj kući. Međutim, poseban problem bio je upravo oko tog njegovog smijeha. Naime, čovjek se uopšte nije smijao. Njegovo lice je bilo nepomično, i dosta je nezahvalno latiti se opisa tog lica. Kao i sve u njega, i ono je bilo nekako protivrječno, i kameno bijelo, ali i ružino meko i rumeno u isto vrijeme, što je posebno nerviralo kolumniste našeg lokalnog lista, jer „nije bilo te metafore koja bi ga kako treba izrazila đavo ga odnio“. Dakle, na licu nije bilo njegovome mjesta osmjehu kakvoga poznamo, i to bi, pošteno je reći, značajno iritiralo one koji su kilometre i kilometre prešli „samo zbog tog čuvenog osmjeha“. Međutim, nekako je bilo to, da kad bi mu neko malo bliže prišao, svako bi ostao duže tu pored njega, nepomičan bi postao kao i on, stajao bi tako neko vrijeme, i onda bi se tiho udaljavao, ne pričajući sa bilo kim, čak ni sa onima sa kojima je stigao. To je zbunjivalo ljude, i oni bi ćutke trpili razne kijamete samo da bi dočekali svoj red da stanu pobliže čovjeku.

Jednom se nekako i zadesilo da je bio neki dan, vrlo običan, i ljudi nije bilo previše kraj kamena. Vraćao sam se iz škole, i iznenadila me ta mirnoća, na koju smo mi ovdje potpuno zaboravili od kad se pročulo za njega. Bila je tu neka baba, potom dva mladića, reklo bi se po njihovom odijelu i držanju da su bili studenti iz grada, i još neki srednjovječni čovjek, koji je ovoj dvojici nešto objašnjavao. Nakon što ga je pogledala kroz svoje naočare, baba se polako udaljila, a studenti, čini se, nisu mogli od onog brbljivka da se ozbiljnije pozabave čovjekom, pa su se brzo okrenuli i uputili se ka varoši, vjerovatno s naumom da dodju sutradan kad se ovoga otarase. No, i on se zagegao za njima, oduševljeno objašnjavajući kako je on već odavno shvatio namjeru čovjeka, koja je „prehumana gospodo, potpuno prehumana“.

I tako, najednom je čovjek bio potpuno sam, on na svom kamenu i sa svojim štapom. Pomislio sam da bi bilo nevjerovatno prići mu, i sutradan se hvaliti u školi da sam pogledao u lice čovjeka. Zasigurno, to bi mi donijelo veliku slavu u razredu. Ipak, kako sam više mislio o tome, sve me više hvatala i trema, i osjećao sam jasno otkucaje srca u grlu. Ne, neću mu prići, šta ću ga sad tu gledati, kad nisam dosad, šta sad da tu nešto glumim..ali opet, kad će mi se ukazati ovakva zgoda i da li će je ikad više i biti?…I kao i uvijek u sličnim dilemama, neki me đavo sam ponese čovjeku, i nađoh mu se na par centimetara od lica, maltene sam ga očešao svojom rukom. I baš za zlo, uhvati me tako neka nervoza, mrdao sam tamo-vamo, nemajući hrabrosti da se skoncentrišem i pogledam u njegovo lice. Kakav potpun kreten, garant sad čovjek misli da sam od svih hiljada i hiljada njegovih posjetilaca ja uvjerljivo najkilaviji mamlaz. U tom svom silnom mrdanju zapeh i za njegov štap, koji se otkotrlja iz njegovih ruku sve tamo na kaldrmu. Zaledih se u momentu. Sad će da baci neku čin na mene, ostaću proklet do kraja života. Pogledah ga u lice, spreman za najstrašniju grmljavinu koju njegove oči i lice mogu da izgrme. Naravno, on je i dalje bio potpuno miran, ne dajući ničim do znanja da je uopšte i primjetio moj bezobrazluk. Osokolih se malo, i počeh pažljivije da ga zagledam. Da, zaista nebična pojava, i ovo i ono u isto vrijeme, oboje a nijedno. Međutim, pošto sam već i previše puta čuo o toj njegovoj osobini, a i sam sam počeo da čitam više i da „filozofiram“, što bi mi rekao ćaća, brzo izgubih ono strahopoštovanje spram čovjeka, i, malo po malo, posta mi i dosadno uz njega. Ničeg posebnog, mislio sam u sebi, u njemu nema. Ko će ga znati šta ovoliki svijet vidi u njemu. Vjerovatno, k`o ni ja, ništa, ali im sujeta ne dozvoljava da to priznaju nakon što se udalje od čovjeka. Razmišljao sam o ozbiljnim facama ljudi koji su se udaljavali od njega. Sve iste, sve na isti kalup. Majku im, kao da su svi zajedno bili na nekom jeftinom kursu glume prije no što su došli kod nas.

Najednom, vidim da se čovjek smije. Istina, lice i dalje nepomično, ali oči mu se smiju. Duboke, prodorne a nenametljive, svjetle a tamnoplave oči njegove su mi se smješile. Tiho su se smijale, bez da mi se podsmijavaju, bez da su srećne ili tužne. Samo su se smijale. Ne znam zašto, ne znam čemu, ne znam ništa..samo osjetih da mi vodopad suza lije niz lice. Ispočetka bez glasa, a onda, počeh da jecam iz dna duše, plakao sam skroz, plakao sam gorko, odjekivalo je naše mjesto, odjekivala je ravnica i brdo, čuo se skroz do oblaka i do rijeke, čuo se moj plač. Zaboravio sam da me mogu čuti, zaboravio sam gdje sam, zaboravio sam i na čovjeka i na sebe, samo sam se gušio u plaču, srce sam isplakivao, dušu sam isplakivao. Osjećao sam da sam kriv zbog čovjeka, da sam kriv zbog ravnice i brda, zbog rijeke i oblaka. Plakao sam gorko, osjećajući da je došlo vrijeme naplate mojih zločina, da je došlo vrijeme da neko odgovara što čovjek samo sjedi tu, ćuti i bude. I taman kad bih pomislio da jecaj jenjava, krenulo bi opet nanovo, i bilo bi još više gorčine i još više suza. Obrazi niz koje su se ove slivale bili su mokri i vreli istovremeno, osjetih to dok sam pokušavao da rukama te ružne i sramotne suze otarem s lica. Obrazi mi i vatra i voda pomislih.

I krivo mi i nije što ovako plačem, pomislih. Prestadoh da plačem, i ne prestadoh da plačem. I počeh da letim, i prestadoh da letim. I rodih se, i umrijeh. I poljubih, i odljubih. I rekoh, i ne rekoh. I popeh se, i spustih se. I dadoh, i ukradoh. I do čovjeka je, a i nije.
Pogledah ga opet pažljivo. Smijao se i dalje. Bio je prijatan,tih i lijep. Pričao je mnogo, pričao je puno svojim očima. Pričao je o strasti i čežnji. Pričao je o ljudima i ženama. Pričao je o putevima i bespućima. Pričao je o fudbalu i o šahu. Uopšte, čovjek je veoma puno pričao. Njegove oči su neprestano pričale, pripovjedale. A istovremeno su slušale i osluškivale. Bilo je ugodno pričati sa čovjekom. Rekao sam mu o ptici, i o pobjedi. Rekao sam mu o igri i o igranju. Povjerio sam mu se i o njoj. Pričao mi je da ono što dobijem nikad ne mogu izgubiti, a da ono što otmem nikad neću dobiti. Pričao je o muzici, svirale su mu oči ode životu.

I ja sam poslije toga našao svoj kamen. Poneki kamen su mi i poklonili. Čovjek me naučio da ne trebam sjesti kraj kuće, na tom tu kamenu, da bih pričao. On je pričao tako, ali harmonija priče bila bi siromašna da je svi sviramo istim notama. Moji kameni su bili svuda naokolo, čekali su me da sjednem na njih, ja bih dolazio i odlazio, sjedio i stajao, letio i padao. Ali, stalno sam se smijao.


Trackback URL

http://www.blog.rs/trackback.php?id=76729

Leave a Reply

Dodaj komentar





Zapamti me

One Response to Bajka o smješećem čovjeku