Atomino
Kad sam bio
dijete pročitao sam tu knjigu..”Atomino” se zvala..dječja
knjižica,da..sf tipa..bilo je to jedno stvorenje,nastalo u laboratoriji
nekog ludog fizičara..stvorenje je bilo nalik dječaku,ali je u stvari
bilo neki ogroman atom..i onda su se svi počeli utrkivati da ga
ugrabe,vojska pogotovo,jer su kapaciteti tako ogromnog atoma bili
nevjerovatni..dakle,Atomino je mogao da hoda,govori,čak i jede..i
tako,nekako je on nabasao na jednu porodicu,tačnije na još jednog (ovaj
put dobrog,mada takodje ludog) naučnika i njegovu ćerku..priča je dalje
standardna-Atomino je curicu doživljavao kao sestricu,a i ona njega kao
brata..stvari su išle dobro,a onda je,zna se,došla književna
peripetija..sve se,naravno,dobro završilo (tako mi nedostaju dječje
knjige),ali jedan detalj mi se urezao u pamćenje..djevojčica (na “s” se
nekako zvala,zaboravio sam ime) je jednom u srdžbi (bila je veoma
kapriciozna) Atominu rekla da je on samo atom,stvar,da nema
srce..Atomina je to zaboljelo..rekla mu je još mnogo stvari koje on
nije shvatao..i on je onda zaista pomislio da je drugačiji od svih
drugih, da je nastao slučajno sasvim, te da kao takva nezgoda u stvari
nikome i nije potreban,da nema svrhu, da je, eto, višak na
zemlji…Atomino nije shvatao šta je to loše učinio, i što je više
razmišljao o tome kapirao je da je loše upravo to što ne kapira,jer je
nesposoban da ukapira, i onda se zastidio tog svog nedostatka, grijeha
zapravo…Atomino je ipak bio mali i nije razumjevao eshatologiju, te
nije zapitao Boga,ni vraga zašto su ga tako opako zeznuli, čemu to
šegačenje sa njim, jer im on ništa nije skrivio..da je tako
mislio,možda bi iskoristio svoj nevjerovatni nuklearni kapacitet i
jednom za svagda svršio i sa Zemljom,i sa Vaseljenom, i sa ovom
dvojicom zezatora..ne,Atomino je samo znao da on smeta,i da mu je svrha
u stvari da ne smeta više,da se ukloni..i pribavio je sebi jednu
raketu,i zaputio se ravno ka suncu..znao je da će gore sagoriti (u
knjizi nije rečeno da će tako nastupiti univerzalna kataklizma, već
samo da će on iščeznuti bez bilo kakvih neugodnih poslijedica po bilo
koga drugog), i poprilično smjerno je pristupio tom poduhvatu..
Elem,negdje baš pred samim suncem,neki aparat u raketi (nekakav
ultrazvuk,šta li, i ko zna otkud tu) pokazao je zabezeknutom Atominu
koji je vidio njegov monitor slučajno da…da Atomino ima srce..jer,dok
je razmišljao o onoj djevojčici na “s”, Atomino je bio toliko tužan, i
toliko mu je gorko bilo da…da mu je njegovo malo atomsko
srce..pocrvenilo..
Da li je dječiji pisac htio da poruči i nešto većim i olinjalijim
dječacima da bol,onaj najteži i najgorči,znači da makar još uvijek
imaju srce..ne znam,iskreno,i ne zanima me posebno..znam samo da mi
tako nedostaju dječije knjige..