Milko Grmuša

Živi smo svjedoci činjenice da smo u procesu takozvane tranzicije od socijalističkog društveno- političkog i moralno- vrijednosnog sistema prema nečemu čega i nismo svjesni (a pitanje je da li i želimo da budemo), recipirali od drugih zemalja i međunarodnih asocijacija „mali milion“ raznoraznih konvencija, ugovora, rezolucija, zakona i drugih pravnih akata, najčešće i bez da se imalo upuštamo u analizu sadržaja istih. Prosto, neko nam je rekao da su u tim aktima sadržane norme koje reprezentuju vrijednosti i dostignuća civilizacije kojoj smo se zaputili, a one same nisu direktno ugrožavale pozicije moći naše političke i finansijske elite, koja ih je stoga veoma rado i prihvatala, oduševljena što se na vrlo jednostavan način može izreklamirati kao „proevropska“, „moderna“, „progresivna“ itd. Ipak, domaća političko- finansijska oligarhija kao đavo od krsta bježi od činjenja ključnog koraka u ovoj tranziciji i otvorene manifestacije volje da je ta tranzicija, na kraju krajeva, uopšte i njen cilj.

Danas je potpuno jasno da uprkos realizaciji određenih formalnih poteza (ustavna garancija privatne svojine npr.), komunističko- boljševički vrijednosni sistem još uvijek dominira ne samo u našem političkom diskursu, nego i i u glavama političara, pa i većine građana, koji kroz titoističko-staljinističku prizmu posmatraju sve društvene procese i vrednuju ponašanje kako institucija sistema, tako i samih pojedinaca. To je osnovni razlog zbog čega tranzicija u nas traje preko dvadeset godina- u nju se ozbiljno nikada nije ni ušlo, a nije se ušlo, jer se i nije željelo ući. To treba konačno priznati. Kao što pošteno treba priznati i reći da kvalitativne promjene u tom smislu neće ni biti sve dok najmanje 90% građana Republike Srpske ne bude moglo da se pohvali činjenicom da im u biografiji ne stoji da su bili članovi Saveza komunista Jugoslavije. Stvar je tu vrlo jednostavna-uzmimo kao primjer dvije individue koje su bile članovi komunističke partije. Jedna je i danas komunista, i to i ne krije, niti se toga stidi. Ona zaslužuje respekt, jer ostaje doslijedna sebi i svojim uvjerenjima i u vremenu koje potpuno demantuje relevantnost te ideologije. Ipak, uprkos njenom karakteru, upravo zbog te irelevantnosti, ta individua nije sposobna da prilagođava ni sebe, a kamoli druge (ukoliko je riječ o političaru) savremenim procesima, koji prosto zahtijevaju dinamičnost i inteligenciju ravnu tim izazovima promjena. S druge strane, individua koja danas tvrdi da nema više bilo kakve veze s komunizmom, a bila je nekad član SKJ, jeste ili licemjerna (ako jedno tvrdi, a drugo misli, dok treće radi, što je obrazac ponašanja najvećeg dijela političkog establišmenta, čime se gubi moralni kredibilitet) ili je prosto nedovoljno inteligentna da „ukapira“ smisao i suštinu određenih vrijednosnih sistema, čime opet gubi pravo da bude dijelom upravljačkog sistema u društvu i državi.

Praktična potvrda goreopisanog stava jeste i činjenica da ovdašnji parlamenti (a za nas je najrelevantnija Narodna skupština Republike Srpske) nikada nisu ratifikovali Rezoluciju Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema iz 1996. godine, kao niti Rezoluciju Savjeta Evrope o osudi komunističkih zločina iz 2006. godine. Dakle, nisu ratifikovani akti koji predstavljaju jedan od vrijednosnih temelja savremene Evrope (u Savjetu Evrope, za razliku od EU, danas je 47 evropskih država koje na temelju poštovanja pune suverenosti svake od njih donose zajednički osnovne smjernice vrijednosnog, političkog, ekonomskog i uopšte civilizacijskog razvoja evropskih zemalja). Time je jasno i nedvosmisleno pokazana i dokazana namjera domaćih političkih i inih subjekata uobličena i uokvirena još onim „druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“. S tog „puta“ mi očigledno još uvijek nismo, a nećemo ni u bližoj budućnosti da skrenemo, jer takvo skretanje znači potpuno napuštanje jednog koncepta koji se temeljio na antievropskim i antihrišćanskim vrijednostima, a za takav potez ovdje očigledno još uvijek nema dovoljno ni hrabrosti, a ni želje.

Ukoliko se malo pažljivije prouče pomenute rezolucije, jasno je da je u njima prezentovana suština problema komunističkih sistema, te na jedan argumentovan način logički i suštinski dokazan totalitaran i zločinački karakter istih. Naime, evo samo nekoliko dijelova ovih akata, koji na najilustrativniji način opisuju stanje u kome smo se nalazili i u kome se nalazimo.
„Naslijeđem bivših komunističkih totalitarnih režima nije lako baratati. Na institucionalnom nivou ovo naslijeđe uključuje (prekomjernu) centralizaciju, militarizaciju civilnih institucija, birokratizaciju, monopolizaciju te prekomjerno regulisanje; na nivou društva, ono se proteže od kolektivizma i konformizma do slijepe pokornosti i drugih totalitarističkih obrazaca razmišljanja. Na ovakvim temeljima je teško (ponovo) uspostaviti civilizovanu, liberalnu državu zasnovanu na vladavini prava. Zato stare strukture i obrasci razmišljanja moraju biti uklonjeni i prevladani“ ( član 1. Rezolucije Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema);
„Opasnosti od propaloga prelaznog procesa su raznovrsne. U najboljem slučaju, nastaće oligarhija umjesto demokratije, korupcija umjesto vladavine prava, i organizovani kriminal umjesto ljudskih prava. U najgorem slučaju, rezultat bi mogao biti “baršunasta obnova” totalitarnoga režima, ili prije, nasilno svrgavanje mlade demokratije“ (član 3. Rezolucije o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema);
„Skupština je uvjerena da je svijest o istorijskim zbivanjima jedan od preduslova da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Štaviše, moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u vaspitanju mladih generacija. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihovo buduće djelovanje“ (član 7. Rezolucije Savjeta Evrope o osudi komunističkih zločina).

Dakle, ovim rezolucijama izražava se jasan stav da bez jasne osude zločina koji su se desili u prošlosti, njihovim potpunim detektovanjem, kao i identifikovanjem odgovornih za te zločine, ne može biti izvršen nedvosmislen otklon od tih istih zločina. Suština jeste da su komunistički sistemi bili totalitarni i zločinački, da su negirali pravo na različitost, i da dok god postoje njihovi suštinski elementi nije moguće izgraditi novo i humanije društvo i državu. I to je jasno opredjeljenje velike većine evropskih država. Licemjerje domaće političke, kao i intelektualne crvene elite, leži u tome da je proklamovana spremnost da se ide u evropske integracije, a koje imaju svoja jasna pravila i vrijednosti, ali bez želje da se te vrijednosti i pravila i poštuju i implementiraju u praksi. A u ovom slučaju riječ je o elementarnim ljudskim normama, koje samo traže da zločinci odgovaraju za zločine, te da se od zločinačkih sistema načini jasan otklon.

Evidentno je da mi danas u Republici Srpskoj imamo upravo stanje koje je i projektovano ovim rezolucijama u slučaju da ne dođe do potpunog napuštanja komunističkog sistema i vrijednosti. Našu državu karakteriše prekomjerna centralizacija, birokratizacija, monopolizacija, kolektivizam i konformizam do slijepe pokornosti, nastanak političko- finansijske oligarhije umjesto demokratije, korupcije umjesto vladavine prava, organizovanog kriminala umjesto ljudskih prava. I nemamo pravo da se ljutimo i negodujemo zbog toga-narod zaslužuje vlast kakvu ima. Birali smo, izabrali smo. Biblija kaže „novo vino u nove mješine“. Bez definitivnog raskida sa pogubnim komunističkim vrijednostima i mentalitetom mi jednostavno ne možemo da idemo dalje, ne možemo ni da se nadamo boljoj budućnosti. Čak ni sama formalna ratifikacija ovih rezolucija neće automatski značiti i samu promjenu koncepta. Potrebna je promjena u glavama, a čini mi se da su za taj istorijski zadatak sposobne jedino nove glave, glave čije oči nikada nisu vidjele crvenu partijsku knjižicu.

Bilo je važno izdurati jesen. Septembar i prvu polovinu oktobra pogotovo. Djeca kreću u školu, potreban je pribor, udžbenici, patike...Zatim,tu je i zimnica. Ko je ljetos uzeo kredit da ode negdje da se brčne malo, taj je jesenas more suza groznih isplakao. Svjetska ekonomska kriza ne pomaže stvar, a i da je nema- kod nas je kriza hronično i perverzno uobičajeno stanje. I sve se to krajem avgusta mjeseca fino tako krčkalo.

Kuka i motika, posebno uglancana jer se proleterijat vraća korijenima zbog masovnih otpuštanja, laganini se spremala put Banje nam Luke, Sarajeva i drugih prijestonih gradova, da neposrednim narodnim izjašnjavanjem oplete po predsjedničko-ministarsko-poslaničko-odborničko-načelničko zadnjicama, pri čemu bi se, iskustvo govori, neki u istima ipak i ulogorovali. Družba je družba, a služba je služba.

I dok se u čitavom svijetu jesen i inače rezerviše za socijalne proteste i nemire, a u zagrljaju SEK-e pogotovo, kod nas se još jednom pokazalo da, ipak, imamo najgenijalnije političare. Za razliku od svoje sabraće po foteljama u dosadnim i nekreativnim zajednicama, naši političari ekonomsku i socijalnu krizu rješavaju brzo i jebitačno- Butmir, bato. Izlevati se u tu svrhu i Džons sa sve Biltom, da se vlasi ne bi dosjetili. I tako, petnaest dana prije Butmira, i petnaest dana poslije Butmira, ko će pametan da misli o hljebu i piću (i patikama), kad se ođe o Ustavu i Državi (i Republici) raspravlja bogtemazo.

I tako, pomjeri se i vrijeme unazad ( šta je jedan sat,kad mi živimo prije sto godina), evo i mrazeva, pa će i Snješko Bjelić,ako Visoki da. Patike onda više ionako ne trebaju. Tu su cokule. One naše stare, iskusne.