Testament druga Staljina

Published on 14:37, 11/09,2009

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ako se genij sastoji u sposobnosti anticipiranja događaja i ponašanja u budućnosti, a na osnovu informacija koje se posjeduju u trenutnom vremenskom periodu i poznavanja vječnih kategorija koje su imanentne ljudskoj prirodi ( glupost i sujeta), onda je Staljin zasigurno bio i ostao jedan od najvećih (političkih) genija u ljudskoj istoriji.

Zaista je nevjerovatno sa koliko preciznosti i oštroumnosti je ovaj boljševik ocijenio stvarni značaj i snagu pojedinca, i u tom smislu čini se da je on jedan od rijetkih koji je zaista shvatio poruku Dostojevskog iz „Zlih duha“, izraženu kroz lika Petra Stepanoviča Verhovenskog. Niko nije nezamjenjiv. Svako misli da je nezamjenjiv. S obzirom da ja mislim da sam nezamjenjiv, a u konkretnom trenutku mi je potrebna pomoć i savezništvo nekog drugog, koji takođe misli da je nezamjenjiv, onda ćemo nas dvojica zajedno, iz čistog interesa, koji je najjači i najsigurniji (jedini mogući?) kohezivni faktor da uništimo trećega, koji je takođe ubijeđen da je jedino on nezamjenjiv i koji pretenduje da svoje ubjeđenje vrlo brzo implementira u praksi. Uništenje trećega je, kantovski rečeno, moralni imperativ svakog čovjeka. Veoma je nepristojno neboriti se protiv trećega. Time se vrijeđa njegov značaj. Naime, jedina istinska vrijednost, jedina istinska satisfakcija svakog pojedinca leži u činjenici da neko želi da ga uništi. Bez te želje, bez konkretnog napada na njega, čovjek je apsolutno bezvrijedno biće, i on gubi pravo da se osjeća dostojnim. Interesantno, većina ljudi čini ovu bezličnu masu. Svi oni žive u potpunom uvjerenju da je neko protiv njih, da neko upravo sada kuje neku opaku zavjeru s intencijom da im nešto učini nažao, iako, u stvari, niko ne obraća pažnju na njih. Takvi ljudi, istina suštinski potpuno beskorisni, ipak mogu da budu pogodni za određenu kratkotrajnu upotrebu. Istina, njihova upotrebna vrijednost jeste upotrebna vrijednost običnog predmeta, nemisleće tvari. Ali, onaj ko ih angažuje u određenom momentu kako bi ih iskoristio u neku sporednu svrhu, taj je učinio neprocjenjivo humanističko djelo, jer je predmetu ipak dao SVRHU, makar i sporednu. Time je drvo, plastiku, pretvorio u kokošku, koja, iako će uskoro da bude skuvana, ipak kljuca crve po dvorištu.

Kao što se iz izloženog može vidjeti, sa trećim stvari idu prilično jednostavno. Sa drugim situacija je još prostija. U pitanju je prosta matematika: nakon eliminacije trećeg, drugi postaje treći, a na mjesto drugoga se angažuje neki četvrti, dvanaesti ili trideset prvi, koji je počastvovan jer je unapređen u čin drugoga. Moja preporuka je da se protiv bivšeg drugog i svježeg trećeg angažuje neki njegov intimus. Intimusi su dobra stvar- dugo vremena oni su trpili kojekakva ponižavanja od strane svojih saučesnika u patetičnoj kvaziintelektualno- emotivnoj kooperaciji, tako da će oni najefikasnije da razbiju novog trećeg. Još jedna činjenica ih čini posebno korisnima- emotivno osakaćeni i moralno devastirani zbog likvidacije dijela svoje ličnosti ( što je dokaz da oni nikad ne mogu u potpunosti da se izdignu iznad svoje kokošije prirode), oni će i dalje mehanički precizno i neumoljivo da tamane i slijedeće treće, tako da nećete morati da se zamarate pronalaženjem novih drugih, što je, priznaćete, zaista relaksirajuća spoznaja. I, naravno, meni omiljena karakteristika ovakvih drugih jeste da oni, kad im prođe rok trajanja, sami sebe uništavaju, tako da vi nemate potrebe da prljate ruke s njima.

Staljin, kao najbolji produkt ljudske vrste, odlično je definisao i u praksi dokazao ovaj model ljudskog ponašanja. Naravno, on nije ostavljao nikakve dileme da je jedino on istinski dostojan da se nazove čovjekom, dok su svi ostali dio sive mase. Demokratskom procedurom, njegovi savremenici su potvrdili ispravnost njegovog stava. Gulag nije bio samo jedan logor gdje bi se politički neistomišljenici mučili i likvidirali. Gulag je bio oda sive mase JEDINOM. Gulag je bio najveći dar koji je siva masa mogla podariti JEDINOM. Veličinom tog dara, siva masa se koliko- toliko uzdigla iznad svoje prosječnosti, baš zbog toga jer je udovoljila NjEMU. Zbog toga je važnost gulaga neprocjenjiva, gulag je psihološki održavao u životu mnogo veći dio sive mase nego što je fizički istrebljivao dio iste.


Žute zvjezdice na čelu,crvena petokraka u srcu

Published on 14:12, 11/09,2009

 

Živi smo svjedoci činjenice da smo u procesu takozvane tranzicije od socijalističkog društveno- političkog i moralno- vrijednosnog sistema prema nečemu čega i nismo svjesni (a pitanje je da li i želimo da budemo), recipirali od drugih zemalja i međunarodnih asocijacija „mali milion“ raznoraznih konvencija, ugovora, rezolucija, zakona i drugih pravnih akata, najčešće i bez da se imalo upuštamo u analizu sadržaja istih. Prosto, neko nam je rekao da su u tim aktima sadržane norme koje reprezentuju vrijednosti i dostignuća civilizacije kojoj smo se zaputili, a one same nisu direktno ugrožavale pozicije moći naše političke i finansijske elite, koja ih je stoga veoma rado i prihvatala, oduševljena što se na vrlo jednostavan način može izreklamirati kao „proevropska“, „moderna“, „progresivna“ itd. Ipak, domaća političko- finansijska oligarhija kao đavo od krsta bježi od činjenja ključnog koraka u ovoj tranziciji i otvorene manifestacije volje da je ta tranzicija, na kraju krajeva, uopšte i njen cilj.

Danas je potpuno jasno da uprkos realizaciji određenih formalnih poteza (ustavna garancija privatne svojine npr.), komunističko- boljševički vrijednosni sistem još uvijek dominira ne samo u našem političkom diskursu, nego i i u glavama političara, pa i većine građana, koji kroz titoističko-staljinističku prizmu posmatraju sve društvene procese i vrednuju ponašanje kako institucija sistema, tako i samih pojedinaca. To je osnovni razlog zbog čega tranzicija u nas traje preko dvadeset godina- u nju se ozbiljno nikada nije ni ušlo, a nije se ušlo, jer se i nije željelo ući. To treba konačno priznati. Kao što pošteno treba priznati i reći da kvalitativne promjene u tom smislu neće ni biti sve dok najmanje 90% građana Republike Srpske ne bude moglo da se pohvali činjenicom da im u biografiji ne stoji da su bili članovi Saveza komunista Jugoslavije. Stvar je tu vrlo jednostavna-uzmimo kao primjer dvije individue koje su bile članovi komunističke partije. Jedna je i danas komunista, i to i ne krije, niti se toga stidi. Ona zaslužuje respekt, jer ostaje doslijedna sebi i svojim uvjerenjima i u vremenu koje potpuno demantuje relevantnost te ideologije. Ipak, uprkos njenom karakteru, upravo zbog te irelevantnosti, ta individua nije sposobna da prilagođava ni sebe, a kamoli druge (ukoliko je riječ o političaru) savremenim procesima, koji prosto zahtijevaju dinamičnost i inteligenciju ravnu tim izazovima promjena. S druge strane, individua koja danas tvrdi da nema više bilo kakve veze s komunizmom, a bila je nekad član SKJ, jeste ili licemjerna (ako jedno tvrdi, a drugo misli, dok treće radi, što je obrazac ponašanja najvećeg dijela političkog establišmenta, čime se gubi moralni kredibilitet) ili je prosto nedovoljno inteligentna da „ukapira“ smisao i suštinu određenih vrijednosnih sistema, čime opet gubi pravo da bude dijelom upravljačkog sistema u društvu i državi.

Praktična potvrda goreopisanog stava jeste i činjenica da ovdašnji parlamenti (a za nas je najrelevantnija Narodna skupština Republike Srpske) nikada nisu ratifikovali Rezoluciju Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema iz 1996. godine, kao niti Rezoluciju Savjeta Evrope o osudi komunističkih zločina iz 2006. godine. Dakle, nisu ratifikovani akti koji predstavljaju jedan od vrijednosnih temelja savremene Evrope (u Savjetu Evrope, za razliku od EU, danas je 47 evropskih država koje na temelju poštovanja pune suverenosti svake od njih donose zajednički osnovne smjernice vrijednosnog, političkog, ekonomskog i uopšte civilizacijskog razvoja evropskih zemalja). Time je jasno i nedvosmisleno pokazana i dokazana namjera domaćih političkih i inih subjekata uobličena i uokvirena još onim „druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“. S tog „puta“ mi očigledno još uvijek nismo, a nećemo ni u bližoj budućnosti da skrenemo, jer takvo skretanje znači potpuno napuštanje jednog koncepta koji se temeljio na antievropskim i antihrišćanskim vrijednostima, a za takav potez ovdje očigledno još uvijek nema dovoljno ni hrabrosti, a ni želje.

Ukoliko se malo pažljivije prouče pomenute rezolucije, jasno je da je u njima prezentovana suština problema komunističkih sistema, te na jedan argumentovan način logički i suštinski dokazan totalitaran i zločinački karakter istih. Naime, evo samo nekoliko dijelova ovih akata, koji na najilustrativniji način opisuju stanje u kome smo se nalazili i u kome se nalazimo.
„Naslijeđem bivših komunističkih totalitarnih režima nije lako baratati. Na institucionalnom nivou ovo naslijeđe uključuje (prekomjernu) centralizaciju, militarizaciju civilnih institucija, birokratizaciju, monopolizaciju te prekomjerno regulisanje; na nivou društva, ono se proteže od kolektivizma i konformizma do slijepe pokornosti i drugih totalitarističkih obrazaca razmišljanja. Na ovakvim temeljima je teško (ponovo) uspostaviti civilizovanu, liberalnu državu zasnovanu na vladavini prava. Zato stare strukture i obrasci razmišljanja moraju biti uklonjeni i prevladani“ ( član 1. Rezolucije Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema);
„Opasnosti od propaloga prelaznog procesa su raznovrsne. U najboljem slučaju, nastaće oligarhija umjesto demokratije, korupcija umjesto vladavine prava, i organizovani kriminal umjesto ljudskih prava. U najgorem slučaju, rezultat bi mogao biti “baršunasta obnova” totalitarnoga režima, ili prije, nasilno svrgavanje mlade demokratije“ (član 3. Rezolucije o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema);
„Skupština je uvjerena da je svijest o istorijskim zbivanjima jedan od preduslova da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Štaviše, moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u vaspitanju mladih generacija. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihovo buduće djelovanje“ (član 7. Rezolucije Savjeta Evrope o osudi komunističkih zločina).

Dakle, ovim rezolucijama izražava se jasan stav da bez jasne osude zločina koji su se desili u prošlosti, njihovim potpunim detektovanjem, kao i identifikovanjem odgovornih za te zločine, ne može biti izvršen nedvosmislen otklon od tih istih zločina. Suština jeste da su komunistički sistemi bili totalitarni i zločinački, da su negirali pravo na različitost, i da dok god postoje njihovi suštinski elementi nije moguće izgraditi novo i humanije društvo i državu. I to je jasno opredjeljenje velike većine evropskih država. Licemjerje domaće političke, kao i intelektualne crvene elite, leži u tome da je proklamovana spremnost da se ide u evropske integracije, a koje imaju svoja jasna pravila i vrijednosti, ali bez želje da se te vrijednosti i pravila i poštuju i implementiraju u praksi. A u ovom slučaju riječ je o elementarnim ljudskim normama, koje samo traže da zločinci odgovaraju za zločine, te da se od zločinačkih sistema načini jasan otklon.

Evidentno je da mi danas u Republici Srpskoj imamo upravo stanje koje je i projektovano ovim rezolucijama u slučaju da ne dođe do potpunog napuštanja komunističkog sistema i vrijednosti. Našu državu karakteriše prekomjerna centralizacija, birokratizacija, monopolizacija, kolektivizam i konformizam do slijepe pokornosti, nastanak političko- finansijske oligarhije umjesto demokratije, korupcije umjesto vladavine prava, organizovanog kriminala umjesto ljudskih prava. I nemamo pravo da se ljutimo i negodujemo zbog toga-narod zaslužuje vlast kakvu ima. Birali smo, izabrali smo. Biblija kaže „novo vino u nove mješine“. Bez definitivnog raskida sa pogubnim komunističkim vrijednostima i mentalitetom mi jednostavno ne možemo da idemo dalje, ne možemo ni da se nadamo boljoj budućnosti. Čak ni sama formalna ratifikacija ovih rezolucija neće automatski značiti i samu promjenu koncepta. Potrebna je promjena u glavama, a čini mi se da su za taj istorijski zadatak sposobne jedino nove glave, glave čije oči nikada nisu vidjele crvenu partijsku knjižicu.


But i mir

Published on 01:37, 11/09,2009

Dobro je. Prošao je oktobar, novembar je srećom zahladio od početka. Još da grune snijeg, i pitanje ustavnih reformi, Elektroprenosa, napada i odbrana, negiranja i afirmisanja biće zaleđeno negdje do polovine februara. Razlog je vrlo jednostavan: ulazimo u sezonu krmokolja, potom su tu svetojanuarski praznici i postjanuarski mamurluk, a koga briga za politiku kad čvarci zamirišu.


Bilo je važno izdurati jesen. Septembar i prvu polovinu oktobra pogotovo. Djeca kreću u školu, potreban je pribor, udžbenici, patike...Zatim,tu je i zimnica. Ko je ljetos uzeo kredit da ode negdje da se brčne malo, taj je jesenas more suza groznih isplakao. Svjetska ekonomska kriza ne pomaže stvar, a i da je nema- kod nas je kriza hronično i perverzno uobičajeno stanje. I sve se to krajem avgusta mjeseca fino tako krčkalo.

Kuka i motika, posebno uglancana jer se proleterijat vraća korijenima zbog masovnih otpuštanja, laganini se spremala put Banje nam Luke, Sarajeva i drugih prijestonih gradova, da neposrednim narodnim izjašnjavanjem oplete po predsjedničko-ministarsko-poslaničko-odborničko-načelničko zadnjicama, pri čemu bi se, iskustvo govori, neki u istima ipak i ulogorovali. Družba je družba, a služba je služba.


I dok se u čitavom svijetu jesen i inače rezerviše za socijalne proteste i nemire, a u zagrljaju SEK-e pogotovo, kod nas se još jednom pokazalo da, ipak, imamo najgenijalnije političare. Za razliku od svoje sabraće po foteljama u dosadnim i nekreativnim zajednicama, naši političari ekonomsku i socijalnu krizu rješavaju brzo i jebitačno- Butmir, bato. Izlevati se u tu svrhu i Džons sa sve Biltom, da se vlasi ne bi dosjetili. I tako, petnaest dana prije Butmira, i petnaest dana poslije Butmira, ko će pametan da misli o hljebu i piću (i patikama), kad se ođe o Ustavu i Državi (i Republici) raspravlja bogtemazo.


I tako, pomjeri se i vrijeme unazad ( šta je jedan sat,kad mi živimo prije sto godina), evo i mrazeva, pa će i Snješko Bjelić,ako Visoki da. Patike onda više ionako ne trebaju. Tu su cokule. One naše stare, iskusne.


«Prethodni   1 2 3 4