Nekako je nezapaženo prošla
u našim sredstvima informisanja vijest o sukobu pakistanskih regularnih
vojnih formacija i pobunjenika na sjeverozapadu ove zemlje. Razlog
jeste vrlo jednostavan-malo koga ovdje interesuje šta se dešava u tom
dijelu svijeta koji je karakterističan po stalnim ratovima, masakrima,
nestabilnosti i mržnji. Sigurno da je ljudima ovdje dosta i sopstvenih
muka i tegoba, ratnih i poratnih trauma, a isto tako je činjenica i da
je istorija tog područja toliko bogata i složena, prepuna preplitanja
naroda, plemena, različitih interesa i svakojakih prijateljstava i
neprijateljstava, da je i ljudima iz tog dijela svijeta često vrlo
teško da pojme odnose u sredini u kojoj žive.
Kad se posmatra odnosni sukob prije svega je potrebno pokušati
razjasniti ko protiv koga uopšte tu ratuje. S jedne strane tu je
oficijelna pakistanska armija, odnosno njene trupe, dok drugu stranu
političari i mediji nazivaju „talibanima“. Razlog sukoba leži u
činjenici da je Stejt Department vršio žestok pritisak na vladu
Pakistana da poništi svoj sporazum sa militantnim islamističkim grupama
koje su bile stacionirane na sjeverozapadu Pakistana, u nekada
najprivlačnijem turističkom središtu Svatu. U pitanju je četiri do pet
hiljada radikalnih islamskih boraca, od kojih je jedan dio izbjegao u
Pakistan nakon poraza talibana u Avganistanu, dok drugi dio čine
mladići odrasli uz izbjegličke kampove i vaspitani u konzervativnim
paštunskim sredinama. Ove militantne grupe su uvele stroge šerijatske
zakone među lokalnim stanovništvom, a takođe su bile i logistička baza
za operacije talibana u Avganistanu protiv NATO snaga i vojnih
formacija tamošnje proameričke vlade. To je naravno veoma zasmetalo
Amerikancima, koji su uporno insistirali da se zvanični Islamabad ne
samo distancira od pobunjenika, već i da ih likvidira sa svoje
teritorije. To bi bila ta zvanična i veoma uprošćena slika.
Stvari naravno nisu ni izbliza tako jednostavne. Ajde da se na ovom
mjestu pobliže pozabavimo „lošim momcima“, tj. pakistanskim talibanima.
Kao što je već rečeno, geneza njihovog nastanka vezana je za
avganistanske talibane. Ovi su se kao organizovana grupa pojavili za
vrijeme avganistanskog građanskog rata u prvoj polovini devedesetih
godina prošlog vijeka, kao izraz protivteže anarhiji i neredu koji su
prouzrokovale kako oštre međusobne borbe mudžahedina, tako i plemenski
i etnički sukobi (Avganistan čine različite etničke grupe, kao što su
Paštuni, Hazeri, Uzbeci, Tadžeci i drugi). U stvari, nakon sovjetskog
napuštanja Avganistana 1989. godine mudžahedini preuzimaju kontrolu nad
ovom zemljom. Oni su formirani i logistički pomagani od strane SAD i
Pakistana, odnosno direktno od strane CIA-e i ISI-a (pakistanska
obavještajna služba). Cilj SAD bio je umanjiti sovjetski uticaj u
regionu svrgavanjem prokomunstičkog avganistanskog režima, dok je cilj
Pakistana bio stvaranje (još) jedne fundamentalističke islamske države,
koja bi mu bila dobra strateška zaleđina u sukobu sa Indijom. Procjene
su da su SAD direktno pomogle u novcu mudžahedinske jedinice sa
najmanje 4,5 milijardi dolara, dok je indirektna pomoć koja se ogledala
u obučavanju vojnika, naoružavanju, diplomatskoj i medijskoj podršci,
redovnim pošiljkama hrane-nemjerljiva. Uz to, mudžahedini su tada imali
otvorenu pomoć i Pakistana, kao i drugih muslimanskih država, Saudijske
Arabije prije svih. Zanimljivo je istaći i da je Sovjetski Savez tada
pretrpio materijalne gubitke koji se procjenjuju na oko 45 milijardi
dolara, imao je oko 15 hiljada poginulih vojnika (Rambo nije pobio sam
sve njih) dok je politička šteta, uz ostale faktore, doprinijela krahu
same države.
Nakon sovjetskog povlačenja u Avganistanu traje opšti građanski rat,
svi su protiv svih, nemaština je ogromna, bolesti i smrt su
svakodnevnica, neredi i zločini uobičajena pojava. Tada, sredinom 1994.
godine, u provinciji Kandahar pojavljuju se studenti islama
(taliban-student islama), koji su predstavljali grupu razočaranih
mudžahedina koji su bili napustili međusobne borbe za vlast i otišli na
školovanje u medrese na jugu Avganistana i sjeverozapadu Pakistana.
Njihov proklamovani cilj bio je da od Avganistana naprave pravu
islamsku državu u kojoj će se maksimalno poštovati odredbe šerijatskog
prava. Oni su odmah u Kandaharu preuzeli oštre mjere protiv kriminala i
korupcije, čime su izazvali opšte simpatije naroda, a i svi tadašnji
analitičari, pa i političari u Avganistanu smatrali su ih kao snagu
koja će biti u stanju da konačno prekine građanski rat (koji je, uzgred
budi rečeno, odnio preko milion i po ljudskih života). Ono što se dalje
dešavalo manje- više dobro je poznato, i ne treba se na to posebno
osvrtati (potpuna kontrola Avganistana, uvođenje potpune represije nad
građanima, strog muslimanski moral, likvidacije neistomišljenika,
tortura nad ženama itd.). Ono što se toliko ne spominje jeste da su
talibani, iako je njihova vlada zvanično bila priznata od strane samo
tri zemlje (Pakistan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati),
sve do 11.09. 2001. imali prećutnu podršku ne samo muslimanskih, nego i
većine zapadnih temalja, jer je ta zemlja jedno izuzetno važno
tranziciono područje (Avganistan, naime, spaja centralnu i južnu Aziju
i nalazi se na tranzitnoj liniji sa Evropom) bilo konačno „umireno“.
Tek dolaskom Bin Ladena u Avganistan, i njegovim zbližavanjem sa mula
Mohamadom Omarom, harizmatičnim i legendarnim neprikosnovenim liderom
talibana, SAD počinju da ozbiljnije posmatraju djelovanje talibana, ali
ozbiljan otklon od istih čine tek nakon septembarskih napada.
Još nešto je vrlo zanimljivo. Godine 1893. britanski kolonijalni
funkcioner Henri Mortimer Djurand odredio je granicu između Pakistana,
koji je tada bio dio britanske Indije, i Avganistana. Tu ništa
interesantno ne bi bilo da sa obe strane te granice ne žive Paštuni,
etnička grupa koja pripada istočnoiranskoj grupi naroda. Paštuni imaju
svoj jezik, svoju kulturu i običaje, svoj moral koji karakteriše
konzervativno shvatanje islama i svoju hrabrost, koja je nadaleko
čuvena. Paštuni imaju svoj jasan identitet. I još nešto, Paštuna danas
u svijetu ima oko 40 miliona. Naravno, oni nikad nisu prihvatili
nametnutu granicu (zvuči poznato?) i još uvijek sanjaju o ujedinjenom
Paštunistanu, koji je sada podjeljen između Avganistana i Pakistana. E
sad, treba imati na umu da su vođe avganistanskih talibana, kao i vođe
njihove sabraće u Pakistanu- Paštuni. Čak i kad su zaveli potpunu
kontrolu nad Avganistanom talibanske su vođe pokazivale stari plemenski
odnos prema drugim etničkim grupama, koji se zasnivao na pretvaranju
svih nepaštuna u ljude drugog reda, iako su i ovi bili takođe
muslimani. I stoga nimalo ne čudi da se talibani kad god „zagusti“ u
Avganistanu prebace preko granice kod svojih saplemenika i rođaka u
Pakistan, i obrnuto. Pored činjenice da je na obe strane te virtuelne
granice (koja se proteže nekih 2.400 km) isti narod, i sama
konfiguracija zemljišta (kamenit, planinski i krševit prostor) utiče na
to da niti britanska vlada, niti ova današnja pakistanska nikada nisu
imale značajnu kontrolu nad tom međudržavnom granicom. Pored toga,
takav prirodni ambijent poprilično objašnjava i krajnje konzervativni
karakter Paštuna.
Talibanski pokret prirodno je proistekao iz ovakvog mentaliteta s
jedne, i ogromnog nezadovoljstva stanjem u državi s druge strane. On se
napaja ideologijom zasnovanom kako na vjerskom, tako i na
etničko-romantičarskom elementu. Paštuni i danas žele da vide jednu
veliku „Sunitsku državu“ čiji bi pijemont bio Paštunistan.
Ova država bila bi, avgustinski rečeno, Božja (Alahova) zemaljska
država u kojoj bi se promovisale muslimanske vrline i koja bi bila
jasan antipod dekadentnoj i bezbožničkoj „Zapadnoj Državi“ (Sjedinjenim
Državama i njenim satelitima), ali i pravoslavno-hrišćanskoj Rusiji. I
sam Bin Laden uspio je steći povjerenje talibana tek kad je jasno
formulisao ovu ideju i istakao je kao svoj životni cilj, iako ih je i
prethodno novčano i logistički pomagao. Ono što je veoma bitno za
uočiti jeste da talibani nisu nimalo politički naivni, i da jasno,
maltene instinktivno, shvataju da svijet funkcioniše na tom principu da
svako pokušava iskoristiti svakoga. U tom smislu oni nikad nisu bili
posebno impresionirani ni Pakistanom koji ih je pomagao na svaki mogući
način, a kamoli sa Amerikom, jer im je bilo jasno da im i jedni i drugi
pomažu samo iz svojih sopstvenih interesa. Oni su na kraju dobrano i
nadmudrili svoje „pokrovitelje“, jer su im u pogodnom momentu okrenuli
leđa bez posebnih emocija.
Cilj talibana u sukobu sa Pakistanom je dvostruk. Prije svega,
omogućuju sebi dobro zaleđe u borbi sa NATO snagama u Avganistanu, gdje
već efektivno kontrolišu veći dio teritorije. S druge strane, jasno je
da Pakistan posjeduje nuklearno naoružanje- ukoliko talibani dođu do
makar i dijela ovog razornog arsenala oni bi dobili neslućene šanse za
borbu sa zapadnjacima, dok se o hegemoniji unutar muslimanskog svijeta
ne treba ni govoriti. Upravo zato i ne čudi najnovija američka
inicijativa upućena Kini da se ova aktivno uključi u rješavanje
problema, s obzirom na njeno iskustvo u sličnim situacijama. Naravno da
time SAD jasno pokazuju sopstvenu nemoć da riješe problem za koji su
dobrim dijelom same odgovorne, ali za ponos i dostojanstvo sad
očigledno nije najbolji trenutak. Većina analitičara smatra da će
pakistanska armija uspjeti da savlada talibane, ali tu se otvara drugi
problem-naime, samih talibanskih ratnika brojčano je malo, ali imaju
podršku paštunskog stanovništva na sjeverozapadu Pakistana. Bar zasad,
u stvari, jer pokazuju staru mudžahedinsku boljku da uđu u konflikt ne
samo sa drugim etnicitetima, nego i sa svojim saplemenicima, koji su u
Pakistanu ipak emancipovaniji i liberalniji nego u Avganistanu (uzrok
tome leži u činjenici da su liberalnije i naprednije porodice za
vrijeme najveće talibanske represije u Avganistanu, kao i inače u
prošlosti kad bi im kod kuće postajalo nesnosljivo preseljavale u ipak
podnošljiviji Pakistan). Zbog toga su nekim svojim nepromišljenim i
potpuno nepotrebnim potezima navukli na sebe gnijev dijel lokalnog
stanovništva, koje se čak i samoorganizovalo protiv talibanske
represije. Ipak, ovo lokalno stanovništvo, kao i većina drugih
Pakistanaca, znatno više mrzi Amerikance, i smatra da je svaka, ma i
posredna i beznačajna pomoć ovima akt veleizdaje koji zaslužuje smrt i
vječno prokletstvo. Sem toga, u slučaju da talibani (ovaj put) budu
zaista savladani, postavlja se pitanje šta će poprilično impotentna
pakistanska vlada učiniti sa oko dva i po miliona izbjeglih i
raseljenih, koliko se procjenjuje da će biti žrtava ovog sukoba. Bez
značajne inostrane pomoći Pakistan sam ne može da obezbjedi ni
najelementarnije uslove života za ove ljude, čiju će apatiju i očaj,
kao i uvijek do sad, znati iskoristiti agenti Al Kaide, i time ponovo
pripremiti teren za novu, ovaj put vjerovatno i fatalnu eksploziju.
Moguće je ovdje napraviti jednu paralelu sa ovim regionom i Balkanom.
Na oba mjesta imamo mnoštvo različitih etničkih grupa, jezika,
religija, kultura i običaja, čitavu istoriju međusobnih sukoba, ali i
jedan andrićevski balans između svega toga, koji je uvijek sprečavao da
stvari odu predaleko i omogućavao kakvu-takvu međusobnu toleranciju i
koegzistenciju. U oba regiona ratovi i krvoprolića dešavali su se kad
je neka strana imperija zarad sopstvenih interesa podsticala izvjesne
radikalne grupe na sukob sa drugima i drugačijima (nerijetko su te
grupe direktno ubacivane sa strane). Onda bi po ustaljenoj matrici ti
ekstremisti počinili ogromne zločine nekoj grupi (etničkoj, vjerskoj,
rasnoj itd.), na šta bi ova takođe reagovala, i time bi se stvorila
ogromna mržnja za naredne decenije i vjekove (mržnja generiše odsustvo
racionalnog pristupa) Sjedinjene Države su stvorile mudžahedine u
Avganistanu, i to je nesporna činjenica, koju su i visoki američki
funkcioneri isticali (najčešće po prestanku svog mandata). Sjedinjene
Države podržavale su prećutno i talibanski režim u Avganistanu, kako bi
mogli indirektno da kontrolišu zemlju preko koje mogu da budu u srcu
regiiona u čijoj su neposrednoj blizini tri nuklearne sile-Kina,
Pakistan i Indija (možda čak i četvrta, Iran). SAD nemaju problem da i
danas, kada su formalno u ratu sa teroristima i islamskim militantima,
blisko sarađuju sa tzv. Sjevernim savezom, koji je stacioniran na
sjeveru Avganistana, koji je nastao udruživanjem frakcija mudžahedina
koje su talibani porazili i koji su za vrijeme građanskog rata činili
najgnusnije zločine nad civilnim stanovništvom, i koji i danas
kontrolišu proizvodnju i trgovinu opijuma u tom dijelu zemlje. Dakle,
jasno je da se ni najmanje ne radi o nekom principijelnom sukobu, već
isključivo o novcu, jer iako zaostao, region je prepun prirodnih
resursa (nafta, gas), dok o njegovom geostrateškom značaju nije ni
potrebno trošiti riječi. Naravno da je manje-više isto i ovdje na
Balkanu. Ne treba se zavaravati da Amerikanci ovdje podržavaju lokalne
muslimane (Bošnjake, Šiptare) samo zbog toga da bi pokazali da oni
nemaju ništa protiv islama-oni zaista nemaju ništa protiv bilo koga ko
im pomaže da realizuju svoje interese, bez obzira koje vjere, nacije
ili rase bio. Njima ne smetaju ni kriminalci, ubice, niko ko je „njihov
kučkin sin“.
U svakom slučaju, biće zanimljivo posmatrati šta će se dešavati u
budućnosti nakon vjerovatnog sloma trenutne pobune talibana u
Pakistanu. Oni sada samo ispipavaju puls protivnika. Oni se neće nikada
predati niti odustati od svog cilja. Ključno pitanje jeste šta se može
ponuditi većini koja nije potpuno zaražena ekstremizmom- da li iko
misli o njima?