Budućnost i SDS

Published on 13:36, 11/12,2009

  Republika Srpska nalazi se pred ekonomsko-socijalnim kolapsom, institucije pravne države samo su fraza koje se ponekad sjeti vladajuća političko-finansijska oligarhija kad pred ostacima javnosti pokušava da prikrije sve brojnije i ozbiljnije kriminalne afere koje potresaju najmlađu srpsku državnu zajednicu, dok se prisustvo elementarnih etičkih vrijednosti u našem društvu može detektovati još samo u blijedim obrisima. I najpovršnijem posmatraču sasvim je jasno da vladajuća stranka više nema energije da kreira i realizuje odluke od vitalnog državnog i nacionalnog interesa srpskog naroda zapadno od Drine. Uobičajeno je u demokratskoj praksi da se u takvim situacijama režimu suprostavi alternativna politička snaga, (uglavnom) reprezentovana u opoziciji, koju čine druge političke stranke, udruženja i pojedinci.

            Dakle, postavlja se pitanje šta je alternativa vladajućem SNSD-u u Srpskoj- koja je to politička snaga koja ima dovoljno kadrovskih i idejno-programskih resursa da može ne samo dobiti dovoljan broj glasova na izborima (i tako osvojiti vlast), nego i kvalitativno unaprijediti ukupno stanje u našoj zajednici. Ukoliko posmatramo izborne rezultate stranaka i broj poslaničkih mandata u Narodnoj skupštini RS jasno proizilazi da bi Srpska demokratska stranka, koja ima najviše poslanika poslije SNSD-a i koja ne participira u državnoj vlasti, trebala da bude vodeća opoziciona partija i najljući politički protivnik vladajućoj političko-finansijskoj strukturi. Da li je to zaista tako?

            Prije svega, cilj i zadatak svake opozicione stranke, a pogotovo one najveće, mora biti i jeste dolazak na vlast. Da bi se na vlast došlo, neophodno je dobiti povjerenje građana na izborima. A da bi vam građani to povjerenje ukazali, morate nešto da im ponudite. Šta to danas SDS nudi građanima Republike Srpske?

            Odgovor je: ne zna se. SDS danas nema svoj program,tačnije nema ga već nekoliko godina. Za svaku iole ozbiljniju političku organizaciju ovakva činjenica je skandal. Postavlja se pitanje: čemu onda SDS? Kakva je svrha ove stranke? Zbog čega ona postoji i dobija izvjesnu svotu sredstava budžetskih korisnika? Šta nudi zauzvrat?

            Ko je odgovoran za ovakvo stanje u SDS-u, koje karakteriše mnoštvo pitanja, a malo odgovora? Članovi te stranke, a i autor ovog teksta jedan je od njih. Upravo su članovi SDS-a ti koji moraju i sebi i javnosti prezentovati jasnu političku ideju, principe i konkretne projekte koji treba da omoguće kvalitetniji i humaniji život u Srpskoj. Članovi SDS-a moraju da preuzmu dio odgovornosti za opšte stanje u našoj zajednici, jer oni jesu sastavni dio iste. Da bi se došlo do svježih i kvalitetnih rješenja, potrebno je promjeniti ukupni politički ambijent u Republici Srpskoj, koji karakteriše pesimizam građana, nepovjerenje prema političarima (uostalom, i potpuno opravdano), kao i skepticizam prema svakoj novoj ideji (što već i nije toliko opravdano). Ljudi u Republici Srpskoj moraju da se okrene budućnosti, moraju  se emancipovati i čim prije ratosiljati se negativnih obrazaca ponašanja (korupcija, kriminal, odsustvo radne etike, psiho-socijalne devijacije itd.).

            Srpska demokratska stranka jedino ima budućnost ukoliko na vrijeme (koga previše nema) ukapira kuda svijet ide, i shodno tome, ponudi građanima jasan koncept društvenog, državnog i nacionalnog razvoja. Autistički obrazac ponašanja ne smije biti karakteristika SDS-a, već se u stranci mora otvoriti prostor za demokratsku i argumentovanu raspravu o svim pitanjima značajnim kako za nju samu, a pogotovo o onima koja su od opšteg interesa za većinu građana. U suprotnom, SDS-u će da bude u skladu sa onom narodnom „da Bog da se bavio sam sobom...“.


Reforma američkog zdravstvenog sistema:uspon i pad Baraka Obame

Published on 14:50, 11/09,2009

Barak Obama ima sve više i više problema sa nesanicom. Nije isključeno da će uskoro pozvati na neko pićence i svog prethodnika, mister Buš Juniora koji svakako zna šta znači gubiti podršku Amerikanaca svakog dana u sve većem procentu. Uz hronične bliskoistočne probleme, Obama je sada suočen sa, možda i ponajvećim izazovom u svom predsjedničkom mandatu-reformom zdravstvenog sistema.

Po količini novca koji zahvata, zdravstveni sektor šesti je po svome učešću u bruto društvenom proizvodu SAD: troškovi zdravstva u 2007. godini iznosili su preko dvije hiljade milijardi dolara, što čini blizu 16 % od ukupnog BDP, ili 7.439 dolara po osobi (od toga se 1.000 dolara odnosi na administrativne troškove zdravstva). S druge strane, preko 46 miliona odraslih Amerikanaca nema uopšte zdravstveno osiguranje, dok je skoro polovina njih u prethodnih deset godina u nekom trenutku bila bez tog osiguranja. Prema najnovoj analizi američkog ministarstva finansija, 57% ljudi mlađih od 21 godine neće imati zdravstveno osiguranje u nekom trenutku u narednih deset godina, dok će bez istog u tom periodu biti i više od trećine Amerikanaca. Problem sa zdravstvenim osiguranjem u Sjedinjenim Državama jeste da ga može izgubiti i onaj ko ga ima, i to u momentu kad mu je najpotrebnije. Sam Obama navodi dva ilustrativna slučaja: „Čovjeku iz Ilinoisa je za vrijeme trajanja hemoterapije ugašeno osiguranje, jer nije prethodno prijavio žučni kamenac, za koji ni sam nije znao. Zbog toga se njegovo liječenje odgodilo i on je umro. Kod jedne žene iz Teksasa dijagnostikovan je agresivni rak dojke. Trebale su joj se odstraniti obe dojke. Tri dana pred operaciju osiguravajuće društvo je raskinulo ugovor, pored ostalog, zato što je zaboravila prijaviti oboljenje od akni. Kad se uspjela ponovo osigurati, tumor je već bio duplo narastao“.

Barbara Bokser, senatorka iz Kalifornije, u intervjuu za CNN prezentovala je poražavajuće činjenice: 70% bankrota domaćinstava uzrokovano je zdravstvenim krizama, a Sjedinjene Države su pri dnu ljestvice smrtnosti djece u razvijenim zemljama svijeta (SAD su 29. od trideset država). Iako Amerika, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, troši na zdravstvo više od bilo koje države na svijetu (osim od Istočnog Timora?!), kvalitet zdravstvene zaštite jeste na kompromitujućem nivou, što je i isprovociralo Obamu da uđe u proces reforme ovog sistema. Njegova ideja je da se sa manje troškova obezbjedi bolji kvalitet zdravstvene zaštite, i to za sve američke građane. Upravo je odvje i došlo do sukoba Obame i republikanaca (uopšte,konzervativnog dijela Amerike), koji prvog crnog predsjednika optužuju da uvodi socijalizam u Sjedinjene Države, a neki ga prozivaju i zbog nacizma?! Širom Amerike tokom prošlog mjeseca organizovane su javne debate u kojima su desno orjentisani građani poručivali, između ostalog, da se „ovdje ne radi o reformi zdravstva, nego o pokušaju uspostavljanja kontrole od strane vlasti, koja želi kontrolisati živote građana“, te da će oni koji promovišu ovu reformu „jednog dana doći pred Božji sud gdje će odgovarati za svoja nedjela“. Na slikama koje prate ovakva društvena okupljanja Obama je dobio brkove, negdje Staljinove, a negdje Hitlerove, dok mu je na ponekima obrijana glava, a la Lenjin.

Najžešći protivnici reforme svakako se nalaze u kancelarijama privatnih osiguravajućih društava koja kontrolišu u potpunosti zdravstveni sistem osiguranja. U sprezi sa farmaceutskom industrijom, oni su u strahu da će obavezni i univerzalni sistem osiguranja, koji Obama zagovara, dovesti ako ne do kolapsa, a ono svakako do smanjenja njihovog profita. Oni ulažu stotine miliona dolara u lobiranje kongresmena i senatora kako bi Obamina reforma „pukla“ i plaćaju skupe reklame na najgledanijim televizijama koje izazivaju kod ljudi podsjećanje na Hladni rat i omraženi Sovjetski savez. To im i nije posebno teško, jer za porodicu sa jednim djetetom velika privatna osiguravajuća društva, kao što je na primjer Blue Cross, traže oko 2.000 dolara mjesečno za zdravstveno osiguranje. Ukoliko bi se osnovala neka vrsta državnog zdravstvenog fonda, kakav postoji u Engleskoj, ili kakav već postoji i u Americi, ali samo za lica starija od 65 godina (Medicare) i za lica koja nemaju bilo kakvih primanja (Medicaid), onda bi privatna osiguravajuća društva bila primorana da zbog konkurencije sa takvim državnim fondom smanje cijene svojih osiguravajućih zdravstvenih paketa. A to im se nikako ne sviđa.

Republikanci, sa svoje strane, pored izdašnog „džeparca“ koji im uplaćuju privatna osiguravajuća društva, smatraju, uostalom i opravdano, da im Obamin plan reforme zdravstva omogućuje povratak na velika vrata na političku scenu. Naime, sinhronizovani ataci na Obamu, vezani za ovu reformu, doveli su prvi put do ozbiljnog pada njegovog rejtinga kod građana, koji su većinom ipak prekonzervativni za ova predsjednikova „lijeva skretanja“. Stavljajući na svoje sijede glave kaubojske šešire i obuvajući džonvejnovske čizme, republikanci objahavaju Amerikom i uvjeravaju plebs da su oni, ipak, poslijednja ali najčvršća brana komunizmu u Sjedinjenim Državama, što im je prva konkretna politička akcija nakon Mekejnovog drugog Vijetnama na izborima prošle godine.

Iako je svoj plan zdravstvene reforme Obama prekucao na preko 1.000 strana teksta, čini se da ni on ni njegova administracija nisu baš najsigurniji kako bi to sve na kraju trebalo da izgleda. Oni se još uvijek dvoume i troume između nekoliko modela sistema zdravstvenog osiguranja: engleskog (koji znači državno upravljanje zdravstvenim osiguranjem, i koji je i efikasniji i jeftiniji od američkog-za razliku od preko sedam hiljada dolara, Englezi po osobi za zdravstvo izdvajaju nešto preko dvije hiljade dolara i, naravno,zdravstveno osiguranje je univerzalno i mnogo kvalitetnije od američkog), kanadskog (koje je, poput engleskog, univerzalno, ali gdje je zdravstveno osiguranje u rukama privatnih fondova; ipak, u Kanadi država subvencioniše većinu troškova zdravstvenog osiguranja) i švicarskog, koji je, čini se, najbliži onome što Obama želi (zdravstveno osiguranje je univerzalno, postoje privatni osiguravajući fondovi koji ne diskriminišu građane po osnovi njihove zdravstvene situacije i kojima vlada pomaže u finansiranju zdravstvenih polisa).

Republikanci nude Obami „kompromis“: oni su spremni da podrža reformu ukoliko ona ne znači osnivanje državnog fonda, niti neko posebno subvencionisanje troškova koji se odnose na siromašnija lica. Skraćeno, oni pristaju samo na kozmetičke promjene. Obama je sada u dilemi-ući u rizik sa doslijednim afirmisanjem sopstvenog plana, pa kom opanci, kom obojci, ili se ipak zadovoljiti ulogom šarmantnog i ljepuškastog predsjednika koji daje najviše intervjua od svih svojih prethodnika i koga se ozbiljno ništa ne ferma.

Još je nešto interesantno. Obama je izabran na krilima straha američkih građana od dugotrajne ekonomske recesije kao i uslijed potpuno promašene vanjske politike predsjednika Buša. Njegov izbor snažno su podržali i oni najsiromašniji, ali i oni najbogatiji, koji su u njegovom planu snažne državne intervencije u privredi (čitaj: upumpavanju novca poreskih obveznika u privatne kompanije američkih milionera i milijardera) vidjeli najbezbolniji način da sačuvaju svoje enormno i nezasluženo stečeno bogatstvo. Kada je 700 milijardi dolara prosto poklonjeno najbogatijim vlasnicima kompanija niko od njih i njihovih medija tada nije Obamu nazivao Staljinom, Hitlerom i Lenjinom, nego mudrim i dalekovidim državnikom koji brine o američkoj ekonomiji. Danas, kada postoje izvjesni znaci popuštanja recesije, pada i njihova podrška Obami. I što više ekonomska kriza bude jenjavala u SAD, tako će se topiti Obamin rejting, a najviše će ga napadati oni koji su ga i doveli u Bijelu kuću. Očigledno je da je uloga koju su mu namjenili- da neutrališe pobunu najsiromašnijih i najobespravljenijih Amerikanaca- od Obame dobro odigrana. Nakon što prestane potreba za njom, on će da bude dislociran u neku vukojebinu u Kentakiju. Osim ako nekome ne padne na um recept za Kenedijev sindrom.


Smrt "neideologije"

Published on 14:46, 11/09,2009

Jedna od osnovnih postavki neoliberalne dogme i njenih promotera ( političkih, ekonomskih i kulturnih) bila je ona o „smrti ideologije“, „kraju svih ideologija“, „neideologizovanom društvu“ i sl. Njihova poenta bila je da su sve „velike ideologije“, liberalna, socijalistička, boljševička (lenjinističko- staljinistička), nacistička i fašistička, doživjele de facto kolaps, i to ne samo u svojoj praktičnoj realizaciji, već i na svom glavnom polju- sposobnosti animiranja velikog broja ljudi i njihovom pokretanju na aktivno djelovanje u pravcu realizacije ideje u koju su iskreno vjerovali.

Upravo to svojstvo ideologije da pokreće široku masu da vjeruje bilo je glavni predmet sprdnje neoliberala, iliti modernih mislilaca, koji su i religiju i ideologiju posmatrali kao jednu potrebu primitivnog čovjeka koja ga udaljuje od njegovog ja i potpune afirmacije toga ja. Posebno je omalovažavano iskreno vjerovanje, jer neoliberali iskrenost posmatraju kao relikt samoljubive ljudske potrebe da se čovjek ponaša iznad svojih objektivnih mogućnosti, jer je on po prirodi ( teorija evolucije, psihoanalitičke teorije, psiho- biološke teorije i druge „naučne“ teorije o čovjeku, pa čak i neka tumačenja Biblije, posebno Starog zavjeta) jedno sebično, pokvareno i lažljivo biće, te je stoga svako njegovo insistiranje na iskrenosti u stvari jasan dokaz ne iskrenosti, već njegovog licemjerja. Stoga, prema neoliberalnom konceptu, idealan je onaj čovjek koji je neidealan, kao što je idealno i ono društvo koje je neidealno. Prema tome, čovjek treba da laže, krade i da se služi svim sredstvima koja će ga staviti ispred i iznad drugog čovjeka, jer tako se na „prirodan“ način vrši selekcija ko treba, a ko ne treba da opstane. Svako saosjećanje predstavlja, komunistički rečeno, reakcionarnu osobinu, koja ne samo da je nepoželjna, već je i otvoreno suprostavljena neoliberalnim vrijednostima, i treba je čim prije likvidirati ( zapanjujuća je sličnost neoliberalne dogme sa idejama nekih anarhista, Nečajeva prije svih).

Neoliberalni čovjek je robotizovan. On ustaje tačno u pola šest, doručkuje nešto iz mikrotalasne, ide na džogiranje, vraća se u stan ( kupljen na kredit), tušira se i ide na posao. Na poslu ( u tzv. kocki) on po automatizmu obavlja radnje, bez komunikacije sa drugim kockama. U zavisnosti od dužine radnog vremena i plate, ovaj roboliberal najčešće odlazi nakon kratkotrajnog boravka u stanu zarad tuširanja ( zanimljivo, u neoliberalizmu je veoma značajno da ne smrdite i da uvijek imate čistu i ispeglanu košulju) na drugi, dodatni ili part- time job, jer mu je potrebna dodatna lova kako bi uzeo nove i platio kamate na stare kredite. Potom dolazi kući, večera ( opet nešto iz mikrotalasne), vodi ljubav preko interneta ili je na internetu dok vodi realnu ljubav ( doživljaj djeli sa drugima preko facebook-a), a onda uključuje televizor. Televizor je moderni katalog- on nudi stalno nove proizvode, sa odgođenim rokom plaćanja i povoljnim kamatama. I ne samo to, televizor prezentuje poželjne obrasce ponašanja, moderni stajling, moderne neprijatelje i modernu vremensku prognozu. Nakon pozivanja broja na kojem se mogu naručiti nove stvari ( new cool stuff) i narudžbe istih, roboliberal se osjeća ispunjeno i srećno i tada odlazi na spavanje. Ovaj dan traje šest dana, dok se sedmi dan posvećuje crkvi i roštilju, ponekad i utakmici.


Dakle, potpuno je jasno da je neoliberalni koncept takođe ideologija, jer nudi i strasno promoviše određeni način ponašanja- pozitivne vrijednosti, kao što takođe i jasno označava neželjene, tj. negativne vrijednosti. Isto tako, riječ je o ideologiji, jer se takođe bavi kritiziranjem drugih ideologija, isticanjem njihovih slabih tačaka i potenciranjem svojih prednosti. I na kraju, možda i najvažnije, poput svih ideologija, on za sebe ističe da nije ideologija, nego prirodni zakon. I zaista, ako se pažljivije posmatra, svaka ideologija, posebno nakon svoje legalizacije, odnosno pretvaranja u zvanični državno- sistemski koncept, tvrdila je da je došlo do kraja ideologije, da se više nema kud dalje, da je uspostavljeni sistem tu za sve i za sva vremena.

Dakle, ako je jasno, a jeste, da je i „neideologija“, tj. neoliberalizam ideologija, onda je jasno da se jedino može govoriti o kraju i smrti neoliberalizma, a ne ideologije ( što me podsjeti na jednu anegdotu- na jednoj zgradi bio je ispisan grafit „Bog je mrtav- Niče“, na šta je odmah ispod jedan drugi autor odgovorio „Niče je mrtav- Bog“). Problem neoliberalizma, odnosno uzrok njegove propasti, nije posebno originalan. U stvari, sve „državno- sistematizovane ideologije“ jesu počele da propadaju onda kad su izgubile podršku srednje klase, uz pomoć koje se i jesu legalizovale i legitimizirale. Srednja klasa, srednji sloj, srednje imućni građani ( pojmova koji označavaju one između veoma bogatih i izrazito siromašnih ima više, ali svi su poprilično jasni) oslonac su svake ideologije, čak i one koja se u početku poziva na neki drugi sloj ili klasu ( kakva je na primjer bila komunistička). Srednja klasa bila je kamen temeljac neoliberalne privrede, jer je kupovala, i to masovno, proizvode koji su preplavljivali tržište. Gurui neoliberalizma smatrali su da ova „žeđ“ za konzumacijom proizvoda nikad neće da se umanji, a kamoli da prestane, svjesni da kad bi se to desilo čitav sistem bi bio smrtno ranjen. Stoga se uz pomoć mas- medija, reklama, promovisanja cool stajlinga kreirao obrazac prema kojem je kupovina zaista stalno neophodna, kako bi se ostalo u trendu, kako bi se ostalo na neki način i humanim bićem. Nikakav problem nije ako se u momentu izražavanja želje za kupovinom (spiritus movens neoliberalizma) nema dovoljno novca- tu su krediti, koje banke neprestano nude građanima- potrošačima, kako bi ovi zadovoljili svoje „potrebe“. Pogledajte pažljivije samo tu spregu filmova i reklama- morate do dvadesete postati svoj čovjek/ svoja žena, morate se „emancipovati“, uzeti na kredit stan, auto ( mikrotalasnu, simbol neoliberalizma, tada dobijate gratis), i tako negdje već u dvadeset i trećoj vi imate nekih pet- šest kredita koje ćete otplaćivati vjerovatno do kraja života. E sad, problem je nastao onog momenta kad se došlo do toga da srednja klasa nema više čime da kupuje. Ona nema od čega da vrati kredite, jer novca nema, dok kapitalisti- poslodavci više nemaju kome da prodaju svoje proizvode. Tipična problematična situacija u kapitalizmu. Ali, ovaj put, konvencionalna rješenja ne pale, jer se preduboko zagazilo u neodgovornost.

Mnogi na Zapadu pitaju se danas da li je srednja klasa u razvijenim neoliberalnim privredama na korak do potpunog kraha. Zapadni ugledni ekonomisti vade iz prašine Marksa i propovjedaju da je revolucija pred vratima. Nosioce te revolucije vide upravo u osiromašenoj srednjoj klasi, koja se spustila korak niže u društvenoj hijerarhiji, i ne želi da se pomiri s tim ( iz razloga „imao pa nemao“). Samo, ne postoji neki već skicirani scenario koji se može do kraja primjeniti u današnjoj situaciji. Ukoliko recesija nastavi dosadašnjim tempom, mogućnost nasilnih demonstracija je sasvim realna. Međutim, sad se ovdje postavlja pitanje a šta dalje? Gdje bi te nasilne demonstracije mogle da odvedu? Ko bi mogao da ih usmjeri?
I sami ideolozi „neideologije“ danas priznaju, makar i posredno, da su omanuli. Oni se plaše radikalnih lijevih i desnih pokreta, čime jasno potvrđuju da ideje i ideologije još uvijek postoje, i da su veoma žive i aktivne, za razliku od neoliberalizma koji je na samrti, a opelo mu čitaju upravo teoretičari i političari bastiona „modernog“ kapitalizma (SAD, Francuska, Italija, Njemačka). Dakle, očigledno je da se roboliberal polako navikava na šokantnu činjenicu da je sve ono čime je obasipan od strane mas- medija i političkih elita zapravo došlo do svog kraja. Ono što se svi misleći ljudi danas pitaju jeste da li će se on okrenuti ekstremnim i nasilnim rješenjima i pokretima, ili će izvršiti najtežu revoluciju- onu u svojoj glavi- i okrenuti se vrijednostima koje promovišu odgovornost, čestitost, poštenje, život sa drugim ( a ne protiv drugoga) i brigu o prirodi. Jasno je da mu je u toj borbi potrebna pomoć, a potreba za ideologijama koje će afirmisati pomenute vrijednosti mirnim putem veća je neko ikad. U tom smislu može se slobodno konstatovati da je zaista došlo do kraja neideologije, a da zdrava ideologija nikad nije bila potrebnija.


Pobuna talibana u Pakistanu-težnja za nacionalnom emancipacijom,vjerski fanatizam ili nešto treće?

Published on 14:44, 11/09,2009

Nekako je nezapaženo prošla u našim sredstvima informisanja vijest o sukobu pakistanskih regularnih vojnih formacija i pobunjenika na sjeverozapadu ove zemlje. Razlog jeste vrlo jednostavan-malo koga ovdje interesuje šta se dešava u tom dijelu svijeta koji je karakterističan po stalnim ratovima, masakrima, nestabilnosti i mržnji. Sigurno da je ljudima ovdje dosta i sopstvenih muka i tegoba, ratnih i poratnih trauma, a isto tako je činjenica i da je istorija tog područja toliko bogata i složena, prepuna preplitanja naroda, plemena, različitih interesa i svakojakih prijateljstava i neprijateljstava, da je i ljudima iz tog dijela svijeta često vrlo teško da pojme odnose u sredini u kojoj žive.

Kad se posmatra odnosni sukob prije svega je potrebno pokušati razjasniti ko protiv koga uopšte tu ratuje. S jedne strane tu je oficijelna pakistanska armija, odnosno njene trupe, dok drugu stranu političari i mediji nazivaju „talibanima“. Razlog sukoba leži u činjenici da je Stejt Department vršio žestok pritisak na vladu Pakistana da poništi svoj sporazum sa militantnim islamističkim grupama koje su bile stacionirane na sjeverozapadu Pakistana, u nekada najprivlačnijem turističkom središtu Svatu. U pitanju je četiri do pet hiljada radikalnih islamskih boraca, od kojih je jedan dio izbjegao u Pakistan nakon poraza talibana u Avganistanu, dok drugi dio čine mladići odrasli uz izbjegličke kampove i vaspitani u konzervativnim paštunskim sredinama. Ove militantne grupe su uvele stroge šerijatske zakone među lokalnim stanovništvom, a takođe su bile i logistička baza za operacije talibana u Avganistanu protiv NATO snaga i vojnih formacija tamošnje proameričke vlade. To je naravno veoma zasmetalo Amerikancima, koji su uporno insistirali da se zvanični Islamabad ne samo distancira od pobunjenika, već i da ih likvidira sa svoje teritorije. To bi bila ta zvanična i veoma uprošćena slika.

Stvari naravno nisu ni izbliza tako jednostavne. Ajde da se na ovom mjestu pobliže pozabavimo „lošim momcima“, tj. pakistanskim talibanima. Kao što je već rečeno, geneza njihovog nastanka vezana je za avganistanske talibane. Ovi su se kao organizovana grupa pojavili za vrijeme avganistanskog građanskog rata u prvoj polovini devedesetih godina prošlog vijeka, kao izraz protivteže anarhiji i neredu koji su prouzrokovale kako oštre međusobne borbe mudžahedina, tako i plemenski i etnički sukobi (Avganistan čine različite etničke grupe, kao što su Paštuni, Hazeri, Uzbeci, Tadžeci i drugi). U stvari, nakon sovjetskog napuštanja Avganistana 1989. godine mudžahedini preuzimaju kontrolu nad ovom zemljom. Oni su formirani i logistički pomagani od strane SAD i Pakistana, odnosno direktno od strane CIA-e i ISI-a (pakistanska obavještajna služba). Cilj SAD bio je umanjiti sovjetski uticaj u regionu svrgavanjem prokomunstičkog avganistanskog režima, dok je cilj Pakistana bio stvaranje (još) jedne fundamentalističke islamske države, koja bi mu bila dobra strateška zaleđina u sukobu sa Indijom. Procjene su da su SAD direktno pomogle u novcu mudžahedinske jedinice sa najmanje 4,5 milijardi dolara, dok je indirektna pomoć koja se ogledala u obučavanju vojnika, naoružavanju, diplomatskoj i medijskoj podršci, redovnim pošiljkama hrane-nemjerljiva. Uz to, mudžahedini su tada imali otvorenu pomoć i Pakistana, kao i drugih muslimanskih država, Saudijske Arabije prije svih. Zanimljivo je istaći i da je Sovjetski Savez tada pretrpio materijalne gubitke koji se procjenjuju na oko 45 milijardi dolara, imao je oko 15 hiljada poginulih vojnika (Rambo nije pobio sam sve njih) dok je politička šteta, uz ostale faktore, doprinijela krahu same države.
Nakon sovjetskog povlačenja u Avganistanu traje opšti građanski rat, svi su protiv svih, nemaština je ogromna, bolesti i smrt su svakodnevnica, neredi i zločini uobičajena pojava. Tada, sredinom 1994. godine, u provinciji Kandahar pojavljuju se studenti islama (taliban-student islama), koji su predstavljali grupu razočaranih mudžahedina koji su bili napustili međusobne borbe za vlast i otišli na školovanje u medrese na jugu Avganistana i sjeverozapadu Pakistana. Njihov proklamovani cilj bio je da od Avganistana naprave pravu islamsku državu u kojoj će se maksimalno poštovati odredbe šerijatskog prava. Oni su odmah u Kandaharu preuzeli oštre mjere protiv kriminala i korupcije, čime su izazvali opšte simpatije naroda, a i svi tadašnji analitičari, pa i političari u Avganistanu smatrali su ih kao snagu koja će biti u stanju da konačno prekine građanski rat (koji je, uzgred budi rečeno, odnio preko milion i po ljudskih života). Ono što se dalje dešavalo manje- više dobro je poznato, i ne treba se na to posebno osvrtati (potpuna kontrola Avganistana, uvođenje potpune represije nad građanima, strog muslimanski moral, likvidacije neistomišljenika, tortura nad ženama itd.). Ono što se toliko ne spominje jeste da su talibani, iako je njihova vlada zvanično bila priznata od strane samo tri zemlje (Pakistan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati), sve do 11.09. 2001. imali prećutnu podršku ne samo muslimanskih, nego i većine zapadnih temalja, jer je ta zemlja jedno izuzetno važno tranziciono područje (Avganistan, naime, spaja centralnu i južnu Aziju i nalazi se na tranzitnoj liniji sa Evropom) bilo konačno „umireno“. Tek dolaskom Bin Ladena u Avganistan, i njegovim zbližavanjem sa mula Mohamadom Omarom, harizmatičnim i legendarnim neprikosnovenim liderom talibana, SAD počinju da ozbiljnije posmatraju djelovanje talibana, ali ozbiljan otklon od istih čine tek nakon septembarskih napada.

Još nešto je vrlo zanimljivo. Godine 1893. britanski kolonijalni funkcioner Henri Mortimer Djurand odredio je granicu između Pakistana, koji je tada bio dio britanske Indije, i Avganistana. Tu ništa interesantno ne bi bilo da sa obe strane te granice ne žive Paštuni, etnička grupa koja pripada istočnoiranskoj grupi naroda. Paštuni imaju svoj jezik, svoju kulturu i običaje, svoj moral koji karakteriše konzervativno shvatanje islama i svoju hrabrost, koja je nadaleko čuvena. Paštuni imaju svoj jasan identitet. I još nešto, Paštuna danas u svijetu ima oko 40 miliona. Naravno, oni nikad nisu prihvatili nametnutu granicu (zvuči poznato?) i još uvijek sanjaju o ujedinjenom Paštunistanu, koji je sada podjeljen između Avganistana i Pakistana. E sad, treba imati na umu da su vođe avganistanskih talibana, kao i vođe njihove sabraće u Pakistanu- Paštuni. Čak i kad su zaveli potpunu kontrolu nad Avganistanom talibanske su vođe pokazivale stari plemenski odnos prema drugim etničkim grupama, koji se zasnivao na pretvaranju svih nepaštuna u ljude drugog reda, iako su i ovi bili takođe muslimani. I stoga nimalo ne čudi da se talibani kad god „zagusti“ u Avganistanu prebace preko granice kod svojih saplemenika i rođaka u Pakistan, i obrnuto. Pored činjenice da je na obe strane te virtuelne granice (koja se proteže nekih 2.400 km) isti narod, i sama konfiguracija zemljišta (kamenit, planinski i krševit prostor) utiče na to da niti britanska vlada, niti ova današnja pakistanska nikada nisu imale značajnu kontrolu nad tom međudržavnom granicom. Pored toga, takav prirodni ambijent poprilično objašnjava i krajnje konzervativni karakter Paštuna.

Talibanski pokret prirodno je proistekao iz ovakvog mentaliteta s jedne, i ogromnog nezadovoljstva stanjem u državi s druge strane. On se napaja ideologijom zasnovanom kako na vjerskom, tako i na etničko-romantičarskom elementu. Paštuni i danas žele da vide jednu veliku „Sunitsku državu“ čiji bi pijemont bio Paštunistan.
Ova država bila bi, avgustinski rečeno, Božja (Alahova) zemaljska država u kojoj bi se promovisale muslimanske vrline i koja bi bila jasan antipod dekadentnoj i bezbožničkoj „Zapadnoj Državi“ (Sjedinjenim Državama i njenim satelitima), ali i pravoslavno-hrišćanskoj Rusiji. I sam Bin Laden uspio je steći povjerenje talibana tek kad je jasno formulisao ovu ideju i istakao je kao svoj životni cilj, iako ih je i prethodno novčano i logistički pomagao. Ono što je veoma bitno za uočiti jeste da talibani nisu nimalo politički naivni, i da jasno, maltene instinktivno, shvataju da svijet funkcioniše na tom principu da svako pokušava iskoristiti svakoga. U tom smislu oni nikad nisu bili posebno impresionirani ni Pakistanom koji ih je pomagao na svaki mogući način, a kamoli sa Amerikom, jer im je bilo jasno da im i jedni i drugi pomažu samo iz svojih sopstvenih interesa. Oni su na kraju dobrano i nadmudrili svoje „pokrovitelje“, jer su im u pogodnom momentu okrenuli leđa bez posebnih emocija.

Cilj talibana u sukobu sa Pakistanom je dvostruk. Prije svega, omogućuju sebi dobro zaleđe u borbi sa NATO snagama u Avganistanu, gdje već efektivno kontrolišu veći dio teritorije. S druge strane, jasno je da Pakistan posjeduje nuklearno naoružanje- ukoliko talibani dođu do makar i dijela ovog razornog arsenala oni bi dobili neslućene šanse za borbu sa zapadnjacima, dok se o hegemoniji unutar muslimanskog svijeta ne treba ni govoriti. Upravo zato i ne čudi najnovija američka inicijativa upućena Kini da se ova aktivno uključi u rješavanje problema, s obzirom na njeno iskustvo u sličnim situacijama. Naravno da time SAD jasno pokazuju sopstvenu nemoć da riješe problem za koji su dobrim dijelom same odgovorne, ali za ponos i dostojanstvo sad očigledno nije najbolji trenutak. Većina analitičara smatra da će pakistanska armija uspjeti da savlada talibane, ali tu se otvara drugi problem-naime, samih talibanskih ratnika brojčano je malo, ali imaju podršku paštunskog stanovništva na sjeverozapadu Pakistana. Bar zasad, u stvari, jer pokazuju staru mudžahedinsku boljku da uđu u konflikt ne samo sa drugim etnicitetima, nego i sa svojim saplemenicima, koji su u Pakistanu ipak emancipovaniji i liberalniji nego u Avganistanu (uzrok tome leži u činjenici da su liberalnije i naprednije porodice za vrijeme najveće talibanske represije u Avganistanu, kao i inače u prošlosti kad bi im kod kuće postajalo nesnosljivo preseljavale u ipak podnošljiviji Pakistan). Zbog toga su nekim svojim nepromišljenim i potpuno nepotrebnim potezima navukli na sebe gnijev dijel lokalnog stanovništva, koje se čak i samoorganizovalo protiv talibanske represije. Ipak, ovo lokalno stanovništvo, kao i većina drugih Pakistanaca, znatno više mrzi Amerikance, i smatra da je svaka, ma i posredna i beznačajna pomoć ovima akt veleizdaje koji zaslužuje smrt i vječno prokletstvo. Sem toga, u slučaju da talibani (ovaj put) budu zaista savladani, postavlja se pitanje šta će poprilično impotentna pakistanska vlada učiniti sa oko dva i po miliona izbjeglih i raseljenih, koliko se procjenjuje da će biti žrtava ovog sukoba. Bez značajne inostrane pomoći Pakistan sam ne može da obezbjedi ni najelementarnije uslove života za ove ljude, čiju će apatiju i očaj, kao i uvijek do sad, znati iskoristiti agenti Al Kaide, i time ponovo pripremiti teren za novu, ovaj put vjerovatno i fatalnu eksploziju.

Moguće je ovdje napraviti jednu paralelu sa ovim regionom i Balkanom. Na oba mjesta imamo mnoštvo različitih etničkih grupa, jezika, religija, kultura i običaja, čitavu istoriju međusobnih sukoba, ali i jedan andrićevski balans između svega toga, koji je uvijek sprečavao da stvari odu predaleko i omogućavao kakvu-takvu međusobnu toleranciju i koegzistenciju. U oba regiona ratovi i krvoprolića dešavali su se kad je neka strana imperija zarad sopstvenih interesa podsticala izvjesne radikalne grupe na sukob sa drugima i drugačijima (nerijetko su te grupe direktno ubacivane sa strane). Onda bi po ustaljenoj matrici ti ekstremisti počinili ogromne zločine nekoj grupi (etničkoj, vjerskoj, rasnoj itd.), na šta bi ova takođe reagovala, i time bi se stvorila ogromna mržnja za naredne decenije i vjekove (mržnja generiše odsustvo racionalnog pristupa) Sjedinjene Države su stvorile mudžahedine u Avganistanu, i to je nesporna činjenica, koju su i visoki američki funkcioneri isticali (najčešće po prestanku svog mandata). Sjedinjene Države podržavale su prećutno i talibanski režim u Avganistanu, kako bi mogli indirektno da kontrolišu zemlju preko koje mogu da budu u srcu regiiona u čijoj su neposrednoj blizini tri nuklearne sile-Kina, Pakistan i Indija (možda čak i četvrta, Iran). SAD nemaju problem da i danas, kada su formalno u ratu sa teroristima i islamskim militantima, blisko sarađuju sa tzv. Sjevernim savezom, koji je stacioniran na sjeveru Avganistana, koji je nastao udruživanjem frakcija mudžahedina koje su talibani porazili i koji su za vrijeme građanskog rata činili najgnusnije zločine nad civilnim stanovništvom, i koji i danas kontrolišu proizvodnju i trgovinu opijuma u tom dijelu zemlje. Dakle, jasno je da se ni najmanje ne radi o nekom principijelnom sukobu, već isključivo o novcu, jer iako zaostao, region je prepun prirodnih resursa (nafta, gas), dok o njegovom geostrateškom značaju nije ni potrebno trošiti riječi. Naravno da je manje-više isto i ovdje na Balkanu. Ne treba se zavaravati da Amerikanci ovdje podržavaju lokalne muslimane (Bošnjake, Šiptare) samo zbog toga da bi pokazali da oni nemaju ništa protiv islama-oni zaista nemaju ništa protiv bilo koga ko im pomaže da realizuju svoje interese, bez obzira koje vjere, nacije ili rase bio. Njima ne smetaju ni kriminalci, ubice, niko ko je „njihov kučkin sin“.

U svakom slučaju, biće zanimljivo posmatrati šta će se dešavati u budućnosti nakon vjerovatnog sloma trenutne pobune talibana u Pakistanu. Oni sada samo ispipavaju puls protivnika. Oni se neće nikada predati niti odustati od svog cilja. Ključno pitanje jeste šta se može ponuditi većini koja nije potpuno zaražena ekstremizmom- da li iko misli o njima?


With or without you

Published on 14:41, 11/09,2009

Posjeta američkog potpredsjednika Bajdena ovim prostorima i formalno je označila početak za sada površne i politikantske, ali ipak debate povodom (ne)ulaska Republike Srpske i Bosne i Hercegovine u NATO savez. Bez posebnog duženja priče, jasno je da u RS vladajući SNSD nedvosmisleno podržava ulazak Srpske i BiH u NATO, i to bez održavanja referenduma o tom pitanju, da opoziciona SDS i radikali traže održavanje referenduma na kojem bi se građani Srpske izjasnili o ovoj dilemi, dok ostali uglavnom izbjegavaju da se izjasne. U Federaciji BiH relevantne bošnjačke i hrvatske stranke listom su za što skoriji ulazak u NATO, čiji saveznici već i jesu još od devedesetih godina prošlog vijeka.


Procjene su da je većina građana Srpske protiv ulaska u NATO savez. U ispitivanje razloga takvog stava nije se ozbiljnije ulazilo, mada se može pretpostaviti da je u pitanju emotivni otklon od jedne asocijacije koja je u bliskoj prošlosti nanijela mnogo zla srpskom narodu, a ne može se osporiti ni činjenica da su Srbi tradicionalno vezani za Rusiju, koju posmatraju kao oponenta Sjevernoatlantskoj alijansi, te da i takva okolnost ima veze sa opredjeljenjem građana. U formalnom smislu, ne postoji bilo kakav akt Narodne skupštine Republike Srpske koji eksplicitno naglašava njenu namjeru da postane dio NATO alijanse. Ipak, u Ustavu BiH, u članku III (Nadležnosti i odnosi između ustanova BiH i entiteta) stoji da je vanjska politika u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, pa se možda političari iz RS zbog toga i nisu preko Narodne skupštine htjeli izjasniti o (ne)pristupanju NATO savezu. Opet, prema ustavima BiH i RS, odbrana (a ovdje je riječ o pristupanju jednoj vojnoj alijansi) jeste u nadležnosti entiteta (iako je RS ostala bez vojske, Ustav BiH nije verifikovao tu činjenicu, i formalno-pravno Srpska još uvijek ima pravo na svoju vojsku, jer sve što nije u nadležnosti zajedničkih institucija BiH jeste u nadležnosti entiteta). Kakogod, bez pristanka srpskih političara BiH neće moći postati član Alijanse, i ta činjenica je ono što nas ovdje jedino interesuje. Na koji način će Srbi iz RS iskazati tu svoju političku volju- referendumom, odlukom Narodne skupštine ili pak srpskih predstavnika u institucijama BiH ostaje da se vidi, mada je skromno mišljenje autora ovog teksta da o ovom veoma važnom pitanju jedino mogu odlučiti građani Srpske na referendumu, i to nakon ozbiljne javne debate gdje bi bili prezentovani svi argumenti „za“ i „protiv“ ulaska RS i BiH u Sjevernoatlantski savez.


Što se argumenata tiče, stiče se utisak da političke stranke u svom međusobnom okršaju više koriste ovu temu u svoje parcijalne interese, nego što imaju izgrađenu viziju nacionalnog i državnog programa, prema kojoj bi se i ova dilema mogla cijeniti kako sa aspekta državnih interesa Republike Srpske, tako i sa stanovišta nacionalnih interesa Srba uopšte. Kao i inače, čak i ovako važnom pitanju stranke iz RS prilaze sa kalkulacijom koliko glasova na izborima mogu da ušićare (ne)prezentovanjem određenog stava oko konkretne teme, mada se mora priznati da naši političari dijelom i emotivno (čime na neki način pokazuju da su ipak još uvijek poput „svog normalnog svijeta“) posmatraju ovaj problem. Međutim, oba pristupa su duboko pogrešna- ovoj državnoj i nacionalnoj dilemi ne smije se prilaziti emotivno niti politikantski, već se moraju ozbiljno analizirati sve činjenice, načiniti najbolji i najgori mogući scenariji, obaviti brojni razgovori sa zvaničnicima drugih zemalja, potom sve to prezentovati javnosti i tek onda, poslije iscrpne javne debate, na referendumu donijeti odluku čije efekte će, kakva god da bude, osjećati buduće generacije.


Prije svega, potrebno je ustanoviti kakva je dugoročna pozicija Srbije povodom pristupanja NATO savezu. Oni koji misle da Srbija nikada neće pristati da se poslije 1999. godine upusti u bilo kakve aranžmane sa ovom vojnom alijansom grubo se varaju- Srbija već uveliko „reformiše“ (ili reformiše, kako vam se više sviđa) svoju armiju prema zahtjevima i principima NATO saveza, koji je poslao i svoje instruktore u Srbiju. Već samo ta činjenica, bez da se malo pomnije analiziraju potezi režima Borisa Tadića, dovoljan je signal u kojem pravcu se kreće naša matica.


Dalje, potreban je i otvoren dijalog sa Rusijom- ukoliko njoj ne odgovara da pristupimo NATO alijansi onda, trgovački rečeno, mora prezentovati svoju jasnu ponudu. Naravno, da biste nešto dobili onda prvo morate da zatražite, a veliko je pitanje da li je iko iz političke elite Srpske ovakvo pitanje postavio Rusima, i da li planira da ga postavi. Naravno da je ovaj odgovor veoma važan za donošenje konačne odluke.


Ukoliko Srbija direktno ili indirektno ide ka NATO savezu, i ukoliko Rusija ne prepoznaje svoj interes u Srpskoj i BiH, onda se postavlja pitanje kakva je naša pozicija u takvoj situaciji. Naime, zamislimo slijedeću situaciju: Srpska se odlučila za vojnu neutralnost,i isto traži od BiH; međutim, Bošnjaci i Hrvati odbijaju takvu poziciju, kao i demilitarizaciju zemlje (što je dio našeg ukupnog plana); Bošnjaci i Hrvati potom na sva zvona objavljuju da Srbi blokiraju odluku za koju se zalaže preko dvije trećine stanovnika BiH, i snažno lobiraju za ukidanje entitetskog glasanja u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine; zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Državama, nameću novi ustavni aranžman za BiH, kojim vjerovatno gubimo i više od entitetskog glasanja (npr. ukida se ime entiteta RS, dolazi do stvaranja jedinstvene policije, prekrajaju se granice između entiteta u kojima se još formiraju i tročlana predsjedništva itd.); mi se takvom pravnom i ne samo pravnom nasilju odupiremo, ali izostaje konkretna podrška Srbije i Rusije; tada se desi i neki eksces, nebitno da li sam od sebe ili isprovociran, vjerovatno neka međuetnička čarka koja se pretvori u nešto širi sukob- s obzirom da BiH, kao ni entiteti nemaju bezbjedonosne kapacitete da zaustave talas nasilja, NATO snage iz Hrvatske, Mađarske, preko Jadranskog mora (moguće čak i preko Crne Gore) ulaze u BiH, okupiraju Srpsku a potom se održava i nova mirovna konferencija čiji rezultat bi bila ustavna kompozicija BiH sa nekoliko multinacionalnih (čitaj: većinski bošnjačkih) regija, po uzoru na ustavne modele SDA, SBiH i SDP. Ovo je najgori scenario (valjda najgori?), ali sa svojom tragičnom logikom.


Valjalo bi se ovdje malo pozabaviti i problematikom troškova koji prate pristupanje NATO savezu. Naime, iako je ulazak u tu vojnu alijansu isključivo politička odluka konkretne zemlje, nesporno je da ona sa sobom nosi i ozbiljne ekonomske, geostrateške, pa čak i kulturne reperkusije. Logično pitanje koje sebi postavlja država koja ima našu dilemu jeste: koliko košta ulazak u NATO, koliko košta vojna neutralnost, a koliko neprijateljstvo sa NATO-m? Ovu poslijednju varijantu smo, nažalost, iskusili na sopstvenoj koži, pa njeno razmatranje, posebno u postojećoj konstelaciji međunarodnih odnosa, ne treba ni razmatrati. Već je opisana i varijanta koja se odnosi na vojnu neutralnost i demilitarizaciju- jednostavno, ukoliko Rusija i posebno Srbija ne nude ništa Srpskoj u slučaju njenog nepristupanja NATO savezu, treba biti svjestan da mi sami nemamo bogznakakvih kapaciteta da protivrječimo interesima SAD, koje žele da čitav prostor Balkanskog poluostrva što skorije postane dio jedinstvene sfere američkog vojnog i ekonomskog uticaja.


Koliko košta ulazak u NATO? Papreno mnogo. Pristupanje NATO savezu dugoročan je proces, koji se nastavlja i nakon formalnog uključenja u tu vojnu alijansu. Potrebno je da zemlja aplikant uskladi svoje oružane i infrastrukturne kapacitete sa NATO standardima, koji se opet mjenjaju shodno novim izazovima i potrebama. I ne samo to- usklađuje se čitav politički i ekonomski sistem sa vrijednostima (ili „vrijednostima“, kako ko preferira) država članica NATO alijanse. U tom smislu nemoguće je sabrati sve troškove koji se odnose na proces priključenja, a potom i funkcionisanja unutar tog vojnog saveza. Ipak, procjene su da se oko 2% društvenog bruto proizvoda zemalja članica NATO saveza troši u odbrambene namjene, a ta sredstva, direktno ili indirektno, na kraju se podvode pod obaveze koje proističu iz članstva u NATO-u. Iako je u pitanju ogroman novac, treba istaći da zemlje koje nisu članice ovog vojnog saveza troše na odbranu isto ili čak i više sredstava, jer je nesporna činjenica da sigurnost ( o kvalitetu iste se može raspravljati) košta. Ukoliko se pozabavimo direktnim troškovima koje zahtjeva članstvo u NATO alijansi, odmah uočavamo da je „članarina“ koja se plaća u zajednički NATO budžet nešto manja od 0,5 % državnog budžeta ( u slučaju BiH, koja je složena država sa poprilično skromnim državnim budžetom, u slučaju njenog ulaska u NATO vjerovatno bi se pronašao model koji bi značio da se u zajednički NATO budžet, prema trenutnim ekonomskim parametrima, uplaćuje nešto manje od 10 miliona evra, a iznos je dobijen komparacijom sa zemljama koje su skoro ušle u NATO). Potom su tu troškovi civilnog i vojnog predstavništva u sjedištu alijanse, koji obuhvataju plate i sve povezane troškove osoblja koje predstavlja zemlju unutar NATO struktura (u slučaju BiH pretpostavka je da bi tu bilo maksimalno 80 ljudi, a njihove plate i sve druge troškove obezbjeđuje sama BiH, i one su jednake platama predstavnika drugih zemalja). I treće, tu su i troškovi vojnih misija koje NATO savez ima širom svijeta. Svaka zemlja-članica šalje određen kontigent vojnika u pojedinu misiju, i snosi troškove tog kontinente. Prema procjenama koje važe za zemlje u okruženju (Hrvatska, Albanija) BiH bi, ukoliko pristupi NATO savezu, u roku od oko pet godina po priključenju mogla da u ovu svrhu troši i oko 100 miliona evra godišnje (mada, to zavisi od koncepta vojnog angažmana u NATO-u). Naravno, stoji i pomenuta obaveza da se zemlje- članice redovno prilagođavaju vojno-tehničkim, infrastrukturnim i svim drugim promjenama koje se odnose na samu strategiju i ciljeve Alijanse. Ovi troškovi su takođe veoma značajni.


Iako su ovo cifre od kojih se zavrti u glavi, treba istaći da je budžet Ministarstva odbrane BiH blizu 350 miliona KM, i da ta cifra nije predaleko od 500 miliona KM, koliko je otprilike 2% od društvenog bruto proizvoda BiH, koji je u 2008. godini bio procjenjen na negdje oko 25 milijardi KM. Dakle, Republika Srpska i BiH već sada izdvajaju u namjenu odbrane sredstva koja su otprilike na nivou onoga što traži NATO, makar u prvoj fazi. Svakako da bi ta sredstva godinama rasla, naravno u skladu sa rastom BDP. Ovdje treba istaći da pristupanje NATO savezu znači u dobrom dijelu koncipiranje privrednog sistema na način da se iskoristi činjenica da ogromna sredstva odlaze u izgradnju vojnih kapaciteta, te da tu postoji šansa za ekonomski razvoj, pogotovo kada se ima u vidu i činjenica da u zemljama koje pristupe NATO savezu po pravilu dolazi do povećanja stranih investicija.
O različitim aspektima (ne)pristupanja Alijansi mogu se napisati čitave knjige. Ovo bi za početak bio jedan doprinos debati oko dileme „NATO- da ili ne“. Nažalost, dobrog rješenja za Republiku Srpsku povodom ovog pitanja- nema. Postoje samo loša, i manje loša rješenja i odgovori. Ne treba se zavaravati da ovom problemu valja pristupiti na naš tradicionalan način- pustiti da vrijeme prođe i ne učiniti ništa- u tom slučaju, konsekvence će biti ozbiljne i dugoročne.