Pobuna talibana u Pakistanu-težnja za nacionalnom emancipacijom,vjerski fanatizam ili nešto treće?

Published on 14:44, 11/09,2009

Nekako je nezapaženo prošla u našim sredstvima informisanja vijest o sukobu pakistanskih regularnih vojnih formacija i pobunjenika na sjeverozapadu ove zemlje. Razlog jeste vrlo jednostavan-malo koga ovdje interesuje šta se dešava u tom dijelu svijeta koji je karakterističan po stalnim ratovima, masakrima, nestabilnosti i mržnji. Sigurno da je ljudima ovdje dosta i sopstvenih muka i tegoba, ratnih i poratnih trauma, a isto tako je činjenica i da je istorija tog područja toliko bogata i složena, prepuna preplitanja naroda, plemena, različitih interesa i svakojakih prijateljstava i neprijateljstava, da je i ljudima iz tog dijela svijeta često vrlo teško da pojme odnose u sredini u kojoj žive.

Kad se posmatra odnosni sukob prije svega je potrebno pokušati razjasniti ko protiv koga uopšte tu ratuje. S jedne strane tu je oficijelna pakistanska armija, odnosno njene trupe, dok drugu stranu političari i mediji nazivaju „talibanima“. Razlog sukoba leži u činjenici da je Stejt Department vršio žestok pritisak na vladu Pakistana da poništi svoj sporazum sa militantnim islamističkim grupama koje su bile stacionirane na sjeverozapadu Pakistana, u nekada najprivlačnijem turističkom središtu Svatu. U pitanju je četiri do pet hiljada radikalnih islamskih boraca, od kojih je jedan dio izbjegao u Pakistan nakon poraza talibana u Avganistanu, dok drugi dio čine mladići odrasli uz izbjegličke kampove i vaspitani u konzervativnim paštunskim sredinama. Ove militantne grupe su uvele stroge šerijatske zakone među lokalnim stanovništvom, a takođe su bile i logistička baza za operacije talibana u Avganistanu protiv NATO snaga i vojnih formacija tamošnje proameričke vlade. To je naravno veoma zasmetalo Amerikancima, koji su uporno insistirali da se zvanični Islamabad ne samo distancira od pobunjenika, već i da ih likvidira sa svoje teritorije. To bi bila ta zvanična i veoma uprošćena slika.

Stvari naravno nisu ni izbliza tako jednostavne. Ajde da se na ovom mjestu pobliže pozabavimo „lošim momcima“, tj. pakistanskim talibanima. Kao što je već rečeno, geneza njihovog nastanka vezana je za avganistanske talibane. Ovi su se kao organizovana grupa pojavili za vrijeme avganistanskog građanskog rata u prvoj polovini devedesetih godina prošlog vijeka, kao izraz protivteže anarhiji i neredu koji su prouzrokovale kako oštre međusobne borbe mudžahedina, tako i plemenski i etnički sukobi (Avganistan čine različite etničke grupe, kao što su Paštuni, Hazeri, Uzbeci, Tadžeci i drugi). U stvari, nakon sovjetskog napuštanja Avganistana 1989. godine mudžahedini preuzimaju kontrolu nad ovom zemljom. Oni su formirani i logistički pomagani od strane SAD i Pakistana, odnosno direktno od strane CIA-e i ISI-a (pakistanska obavještajna služba). Cilj SAD bio je umanjiti sovjetski uticaj u regionu svrgavanjem prokomunstičkog avganistanskog režima, dok je cilj Pakistana bio stvaranje (još) jedne fundamentalističke islamske države, koja bi mu bila dobra strateška zaleđina u sukobu sa Indijom. Procjene su da su SAD direktno pomogle u novcu mudžahedinske jedinice sa najmanje 4,5 milijardi dolara, dok je indirektna pomoć koja se ogledala u obučavanju vojnika, naoružavanju, diplomatskoj i medijskoj podršci, redovnim pošiljkama hrane-nemjerljiva. Uz to, mudžahedini su tada imali otvorenu pomoć i Pakistana, kao i drugih muslimanskih država, Saudijske Arabije prije svih. Zanimljivo je istaći i da je Sovjetski Savez tada pretrpio materijalne gubitke koji se procjenjuju na oko 45 milijardi dolara, imao je oko 15 hiljada poginulih vojnika (Rambo nije pobio sam sve njih) dok je politička šteta, uz ostale faktore, doprinijela krahu same države.
Nakon sovjetskog povlačenja u Avganistanu traje opšti građanski rat, svi su protiv svih, nemaština je ogromna, bolesti i smrt su svakodnevnica, neredi i zločini uobičajena pojava. Tada, sredinom 1994. godine, u provinciji Kandahar pojavljuju se studenti islama (taliban-student islama), koji su predstavljali grupu razočaranih mudžahedina koji su bili napustili međusobne borbe za vlast i otišli na školovanje u medrese na jugu Avganistana i sjeverozapadu Pakistana. Njihov proklamovani cilj bio je da od Avganistana naprave pravu islamsku državu u kojoj će se maksimalno poštovati odredbe šerijatskog prava. Oni su odmah u Kandaharu preuzeli oštre mjere protiv kriminala i korupcije, čime su izazvali opšte simpatije naroda, a i svi tadašnji analitičari, pa i političari u Avganistanu smatrali su ih kao snagu koja će biti u stanju da konačno prekine građanski rat (koji je, uzgred budi rečeno, odnio preko milion i po ljudskih života). Ono što se dalje dešavalo manje- više dobro je poznato, i ne treba se na to posebno osvrtati (potpuna kontrola Avganistana, uvođenje potpune represije nad građanima, strog muslimanski moral, likvidacije neistomišljenika, tortura nad ženama itd.). Ono što se toliko ne spominje jeste da su talibani, iako je njihova vlada zvanično bila priznata od strane samo tri zemlje (Pakistan, Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati), sve do 11.09. 2001. imali prećutnu podršku ne samo muslimanskih, nego i većine zapadnih temalja, jer je ta zemlja jedno izuzetno važno tranziciono područje (Avganistan, naime, spaja centralnu i južnu Aziju i nalazi se na tranzitnoj liniji sa Evropom) bilo konačno „umireno“. Tek dolaskom Bin Ladena u Avganistan, i njegovim zbližavanjem sa mula Mohamadom Omarom, harizmatičnim i legendarnim neprikosnovenim liderom talibana, SAD počinju da ozbiljnije posmatraju djelovanje talibana, ali ozbiljan otklon od istih čine tek nakon septembarskih napada.

Još nešto je vrlo zanimljivo. Godine 1893. britanski kolonijalni funkcioner Henri Mortimer Djurand odredio je granicu između Pakistana, koji je tada bio dio britanske Indije, i Avganistana. Tu ništa interesantno ne bi bilo da sa obe strane te granice ne žive Paštuni, etnička grupa koja pripada istočnoiranskoj grupi naroda. Paštuni imaju svoj jezik, svoju kulturu i običaje, svoj moral koji karakteriše konzervativno shvatanje islama i svoju hrabrost, koja je nadaleko čuvena. Paštuni imaju svoj jasan identitet. I još nešto, Paštuna danas u svijetu ima oko 40 miliona. Naravno, oni nikad nisu prihvatili nametnutu granicu (zvuči poznato?) i još uvijek sanjaju o ujedinjenom Paštunistanu, koji je sada podjeljen između Avganistana i Pakistana. E sad, treba imati na umu da su vođe avganistanskih talibana, kao i vođe njihove sabraće u Pakistanu- Paštuni. Čak i kad su zaveli potpunu kontrolu nad Avganistanom talibanske su vođe pokazivale stari plemenski odnos prema drugim etničkim grupama, koji se zasnivao na pretvaranju svih nepaštuna u ljude drugog reda, iako su i ovi bili takođe muslimani. I stoga nimalo ne čudi da se talibani kad god „zagusti“ u Avganistanu prebace preko granice kod svojih saplemenika i rođaka u Pakistan, i obrnuto. Pored činjenice da je na obe strane te virtuelne granice (koja se proteže nekih 2.400 km) isti narod, i sama konfiguracija zemljišta (kamenit, planinski i krševit prostor) utiče na to da niti britanska vlada, niti ova današnja pakistanska nikada nisu imale značajnu kontrolu nad tom međudržavnom granicom. Pored toga, takav prirodni ambijent poprilično objašnjava i krajnje konzervativni karakter Paštuna.

Talibanski pokret prirodno je proistekao iz ovakvog mentaliteta s jedne, i ogromnog nezadovoljstva stanjem u državi s druge strane. On se napaja ideologijom zasnovanom kako na vjerskom, tako i na etničko-romantičarskom elementu. Paštuni i danas žele da vide jednu veliku „Sunitsku državu“ čiji bi pijemont bio Paštunistan.
Ova država bila bi, avgustinski rečeno, Božja (Alahova) zemaljska država u kojoj bi se promovisale muslimanske vrline i koja bi bila jasan antipod dekadentnoj i bezbožničkoj „Zapadnoj Državi“ (Sjedinjenim Državama i njenim satelitima), ali i pravoslavno-hrišćanskoj Rusiji. I sam Bin Laden uspio je steći povjerenje talibana tek kad je jasno formulisao ovu ideju i istakao je kao svoj životni cilj, iako ih je i prethodno novčano i logistički pomagao. Ono što je veoma bitno za uočiti jeste da talibani nisu nimalo politički naivni, i da jasno, maltene instinktivno, shvataju da svijet funkcioniše na tom principu da svako pokušava iskoristiti svakoga. U tom smislu oni nikad nisu bili posebno impresionirani ni Pakistanom koji ih je pomagao na svaki mogući način, a kamoli sa Amerikom, jer im je bilo jasno da im i jedni i drugi pomažu samo iz svojih sopstvenih interesa. Oni su na kraju dobrano i nadmudrili svoje „pokrovitelje“, jer su im u pogodnom momentu okrenuli leđa bez posebnih emocija.

Cilj talibana u sukobu sa Pakistanom je dvostruk. Prije svega, omogućuju sebi dobro zaleđe u borbi sa NATO snagama u Avganistanu, gdje već efektivno kontrolišu veći dio teritorije. S druge strane, jasno je da Pakistan posjeduje nuklearno naoružanje- ukoliko talibani dođu do makar i dijela ovog razornog arsenala oni bi dobili neslućene šanse za borbu sa zapadnjacima, dok se o hegemoniji unutar muslimanskog svijeta ne treba ni govoriti. Upravo zato i ne čudi najnovija američka inicijativa upućena Kini da se ova aktivno uključi u rješavanje problema, s obzirom na njeno iskustvo u sličnim situacijama. Naravno da time SAD jasno pokazuju sopstvenu nemoć da riješe problem za koji su dobrim dijelom same odgovorne, ali za ponos i dostojanstvo sad očigledno nije najbolji trenutak. Većina analitičara smatra da će pakistanska armija uspjeti da savlada talibane, ali tu se otvara drugi problem-naime, samih talibanskih ratnika brojčano je malo, ali imaju podršku paštunskog stanovništva na sjeverozapadu Pakistana. Bar zasad, u stvari, jer pokazuju staru mudžahedinsku boljku da uđu u konflikt ne samo sa drugim etnicitetima, nego i sa svojim saplemenicima, koji su u Pakistanu ipak emancipovaniji i liberalniji nego u Avganistanu (uzrok tome leži u činjenici da su liberalnije i naprednije porodice za vrijeme najveće talibanske represije u Avganistanu, kao i inače u prošlosti kad bi im kod kuće postajalo nesnosljivo preseljavale u ipak podnošljiviji Pakistan). Zbog toga su nekim svojim nepromišljenim i potpuno nepotrebnim potezima navukli na sebe gnijev dijel lokalnog stanovništva, koje se čak i samoorganizovalo protiv talibanske represije. Ipak, ovo lokalno stanovništvo, kao i većina drugih Pakistanaca, znatno više mrzi Amerikance, i smatra da je svaka, ma i posredna i beznačajna pomoć ovima akt veleizdaje koji zaslužuje smrt i vječno prokletstvo. Sem toga, u slučaju da talibani (ovaj put) budu zaista savladani, postavlja se pitanje šta će poprilično impotentna pakistanska vlada učiniti sa oko dva i po miliona izbjeglih i raseljenih, koliko se procjenjuje da će biti žrtava ovog sukoba. Bez značajne inostrane pomoći Pakistan sam ne može da obezbjedi ni najelementarnije uslove života za ove ljude, čiju će apatiju i očaj, kao i uvijek do sad, znati iskoristiti agenti Al Kaide, i time ponovo pripremiti teren za novu, ovaj put vjerovatno i fatalnu eksploziju.

Moguće je ovdje napraviti jednu paralelu sa ovim regionom i Balkanom. Na oba mjesta imamo mnoštvo različitih etničkih grupa, jezika, religija, kultura i običaja, čitavu istoriju međusobnih sukoba, ali i jedan andrićevski balans između svega toga, koji je uvijek sprečavao da stvari odu predaleko i omogućavao kakvu-takvu međusobnu toleranciju i koegzistenciju. U oba regiona ratovi i krvoprolića dešavali su se kad je neka strana imperija zarad sopstvenih interesa podsticala izvjesne radikalne grupe na sukob sa drugima i drugačijima (nerijetko su te grupe direktno ubacivane sa strane). Onda bi po ustaljenoj matrici ti ekstremisti počinili ogromne zločine nekoj grupi (etničkoj, vjerskoj, rasnoj itd.), na šta bi ova takođe reagovala, i time bi se stvorila ogromna mržnja za naredne decenije i vjekove (mržnja generiše odsustvo racionalnog pristupa) Sjedinjene Države su stvorile mudžahedine u Avganistanu, i to je nesporna činjenica, koju su i visoki američki funkcioneri isticali (najčešće po prestanku svog mandata). Sjedinjene Države podržavale su prećutno i talibanski režim u Avganistanu, kako bi mogli indirektno da kontrolišu zemlju preko koje mogu da budu u srcu regiiona u čijoj su neposrednoj blizini tri nuklearne sile-Kina, Pakistan i Indija (možda čak i četvrta, Iran). SAD nemaju problem da i danas, kada su formalno u ratu sa teroristima i islamskim militantima, blisko sarađuju sa tzv. Sjevernim savezom, koji je stacioniran na sjeveru Avganistana, koji je nastao udruživanjem frakcija mudžahedina koje su talibani porazili i koji su za vrijeme građanskog rata činili najgnusnije zločine nad civilnim stanovništvom, i koji i danas kontrolišu proizvodnju i trgovinu opijuma u tom dijelu zemlje. Dakle, jasno je da se ni najmanje ne radi o nekom principijelnom sukobu, već isključivo o novcu, jer iako zaostao, region je prepun prirodnih resursa (nafta, gas), dok o njegovom geostrateškom značaju nije ni potrebno trošiti riječi. Naravno da je manje-više isto i ovdje na Balkanu. Ne treba se zavaravati da Amerikanci ovdje podržavaju lokalne muslimane (Bošnjake, Šiptare) samo zbog toga da bi pokazali da oni nemaju ništa protiv islama-oni zaista nemaju ništa protiv bilo koga ko im pomaže da realizuju svoje interese, bez obzira koje vjere, nacije ili rase bio. Njima ne smetaju ni kriminalci, ubice, niko ko je „njihov kučkin sin“.

U svakom slučaju, biće zanimljivo posmatrati šta će se dešavati u budućnosti nakon vjerovatnog sloma trenutne pobune talibana u Pakistanu. Oni sada samo ispipavaju puls protivnika. Oni se neće nikada predati niti odustati od svog cilja. Ključno pitanje jeste šta se može ponuditi većini koja nije potpuno zaražena ekstremizmom- da li iko misli o njima?


With or without you

Published on 14:41, 11/09,2009

Posjeta američkog potpredsjednika Bajdena ovim prostorima i formalno je označila početak za sada površne i politikantske, ali ipak debate povodom (ne)ulaska Republike Srpske i Bosne i Hercegovine u NATO savez. Bez posebnog duženja priče, jasno je da u RS vladajući SNSD nedvosmisleno podržava ulazak Srpske i BiH u NATO, i to bez održavanja referenduma o tom pitanju, da opoziciona SDS i radikali traže održavanje referenduma na kojem bi se građani Srpske izjasnili o ovoj dilemi, dok ostali uglavnom izbjegavaju da se izjasne. U Federaciji BiH relevantne bošnjačke i hrvatske stranke listom su za što skoriji ulazak u NATO, čiji saveznici već i jesu još od devedesetih godina prošlog vijeka.


Procjene su da je većina građana Srpske protiv ulaska u NATO savez. U ispitivanje razloga takvog stava nije se ozbiljnije ulazilo, mada se može pretpostaviti da je u pitanju emotivni otklon od jedne asocijacije koja je u bliskoj prošlosti nanijela mnogo zla srpskom narodu, a ne može se osporiti ni činjenica da su Srbi tradicionalno vezani za Rusiju, koju posmatraju kao oponenta Sjevernoatlantskoj alijansi, te da i takva okolnost ima veze sa opredjeljenjem građana. U formalnom smislu, ne postoji bilo kakav akt Narodne skupštine Republike Srpske koji eksplicitno naglašava njenu namjeru da postane dio NATO alijanse. Ipak, u Ustavu BiH, u članku III (Nadležnosti i odnosi između ustanova BiH i entiteta) stoji da je vanjska politika u nadležnosti institucija Bosne i Hercegovine, pa se možda političari iz RS zbog toga i nisu preko Narodne skupštine htjeli izjasniti o (ne)pristupanju NATO savezu. Opet, prema ustavima BiH i RS, odbrana (a ovdje je riječ o pristupanju jednoj vojnoj alijansi) jeste u nadležnosti entiteta (iako je RS ostala bez vojske, Ustav BiH nije verifikovao tu činjenicu, i formalno-pravno Srpska još uvijek ima pravo na svoju vojsku, jer sve što nije u nadležnosti zajedničkih institucija BiH jeste u nadležnosti entiteta). Kakogod, bez pristanka srpskih političara BiH neće moći postati član Alijanse, i ta činjenica je ono što nas ovdje jedino interesuje. Na koji način će Srbi iz RS iskazati tu svoju političku volju- referendumom, odlukom Narodne skupštine ili pak srpskih predstavnika u institucijama BiH ostaje da se vidi, mada je skromno mišljenje autora ovog teksta da o ovom veoma važnom pitanju jedino mogu odlučiti građani Srpske na referendumu, i to nakon ozbiljne javne debate gdje bi bili prezentovani svi argumenti „za“ i „protiv“ ulaska RS i BiH u Sjevernoatlantski savez.


Što se argumenata tiče, stiče se utisak da političke stranke u svom međusobnom okršaju više koriste ovu temu u svoje parcijalne interese, nego što imaju izgrađenu viziju nacionalnog i državnog programa, prema kojoj bi se i ova dilema mogla cijeniti kako sa aspekta državnih interesa Republike Srpske, tako i sa stanovišta nacionalnih interesa Srba uopšte. Kao i inače, čak i ovako važnom pitanju stranke iz RS prilaze sa kalkulacijom koliko glasova na izborima mogu da ušićare (ne)prezentovanjem određenog stava oko konkretne teme, mada se mora priznati da naši političari dijelom i emotivno (čime na neki način pokazuju da su ipak još uvijek poput „svog normalnog svijeta“) posmatraju ovaj problem. Međutim, oba pristupa su duboko pogrešna- ovoj državnoj i nacionalnoj dilemi ne smije se prilaziti emotivno niti politikantski, već se moraju ozbiljno analizirati sve činjenice, načiniti najbolji i najgori mogući scenariji, obaviti brojni razgovori sa zvaničnicima drugih zemalja, potom sve to prezentovati javnosti i tek onda, poslije iscrpne javne debate, na referendumu donijeti odluku čije efekte će, kakva god da bude, osjećati buduće generacije.


Prije svega, potrebno je ustanoviti kakva je dugoročna pozicija Srbije povodom pristupanja NATO savezu. Oni koji misle da Srbija nikada neće pristati da se poslije 1999. godine upusti u bilo kakve aranžmane sa ovom vojnom alijansom grubo se varaju- Srbija već uveliko „reformiše“ (ili reformiše, kako vam se više sviđa) svoju armiju prema zahtjevima i principima NATO saveza, koji je poslao i svoje instruktore u Srbiju. Već samo ta činjenica, bez da se malo pomnije analiziraju potezi režima Borisa Tadića, dovoljan je signal u kojem pravcu se kreće naša matica.


Dalje, potreban je i otvoren dijalog sa Rusijom- ukoliko njoj ne odgovara da pristupimo NATO alijansi onda, trgovački rečeno, mora prezentovati svoju jasnu ponudu. Naravno, da biste nešto dobili onda prvo morate da zatražite, a veliko je pitanje da li je iko iz političke elite Srpske ovakvo pitanje postavio Rusima, i da li planira da ga postavi. Naravno da je ovaj odgovor veoma važan za donošenje konačne odluke.


Ukoliko Srbija direktno ili indirektno ide ka NATO savezu, i ukoliko Rusija ne prepoznaje svoj interes u Srpskoj i BiH, onda se postavlja pitanje kakva je naša pozicija u takvoj situaciji. Naime, zamislimo slijedeću situaciju: Srpska se odlučila za vojnu neutralnost,i isto traži od BiH; međutim, Bošnjaci i Hrvati odbijaju takvu poziciju, kao i demilitarizaciju zemlje (što je dio našeg ukupnog plana); Bošnjaci i Hrvati potom na sva zvona objavljuju da Srbi blokiraju odluku za koju se zalaže preko dvije trećine stanovnika BiH, i snažno lobiraju za ukidanje entitetskog glasanja u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine; zapadne zemlje, predvođene Sjedinjenim Državama, nameću novi ustavni aranžman za BiH, kojim vjerovatno gubimo i više od entitetskog glasanja (npr. ukida se ime entiteta RS, dolazi do stvaranja jedinstvene policije, prekrajaju se granice između entiteta u kojima se još formiraju i tročlana predsjedništva itd.); mi se takvom pravnom i ne samo pravnom nasilju odupiremo, ali izostaje konkretna podrška Srbije i Rusije; tada se desi i neki eksces, nebitno da li sam od sebe ili isprovociran, vjerovatno neka međuetnička čarka koja se pretvori u nešto širi sukob- s obzirom da BiH, kao ni entiteti nemaju bezbjedonosne kapacitete da zaustave talas nasilja, NATO snage iz Hrvatske, Mađarske, preko Jadranskog mora (moguće čak i preko Crne Gore) ulaze u BiH, okupiraju Srpsku a potom se održava i nova mirovna konferencija čiji rezultat bi bila ustavna kompozicija BiH sa nekoliko multinacionalnih (čitaj: većinski bošnjačkih) regija, po uzoru na ustavne modele SDA, SBiH i SDP. Ovo je najgori scenario (valjda najgori?), ali sa svojom tragičnom logikom.


Valjalo bi se ovdje malo pozabaviti i problematikom troškova koji prate pristupanje NATO savezu. Naime, iako je ulazak u tu vojnu alijansu isključivo politička odluka konkretne zemlje, nesporno je da ona sa sobom nosi i ozbiljne ekonomske, geostrateške, pa čak i kulturne reperkusije. Logično pitanje koje sebi postavlja država koja ima našu dilemu jeste: koliko košta ulazak u NATO, koliko košta vojna neutralnost, a koliko neprijateljstvo sa NATO-m? Ovu poslijednju varijantu smo, nažalost, iskusili na sopstvenoj koži, pa njeno razmatranje, posebno u postojećoj konstelaciji međunarodnih odnosa, ne treba ni razmatrati. Već je opisana i varijanta koja se odnosi na vojnu neutralnost i demilitarizaciju- jednostavno, ukoliko Rusija i posebno Srbija ne nude ništa Srpskoj u slučaju njenog nepristupanja NATO savezu, treba biti svjestan da mi sami nemamo bogznakakvih kapaciteta da protivrječimo interesima SAD, koje žele da čitav prostor Balkanskog poluostrva što skorije postane dio jedinstvene sfere američkog vojnog i ekonomskog uticaja.


Koliko košta ulazak u NATO? Papreno mnogo. Pristupanje NATO savezu dugoročan je proces, koji se nastavlja i nakon formalnog uključenja u tu vojnu alijansu. Potrebno je da zemlja aplikant uskladi svoje oružane i infrastrukturne kapacitete sa NATO standardima, koji se opet mjenjaju shodno novim izazovima i potrebama. I ne samo to- usklađuje se čitav politički i ekonomski sistem sa vrijednostima (ili „vrijednostima“, kako ko preferira) država članica NATO alijanse. U tom smislu nemoguće je sabrati sve troškove koji se odnose na proces priključenja, a potom i funkcionisanja unutar tog vojnog saveza. Ipak, procjene su da se oko 2% društvenog bruto proizvoda zemalja članica NATO saveza troši u odbrambene namjene, a ta sredstva, direktno ili indirektno, na kraju se podvode pod obaveze koje proističu iz članstva u NATO-u. Iako je u pitanju ogroman novac, treba istaći da zemlje koje nisu članice ovog vojnog saveza troše na odbranu isto ili čak i više sredstava, jer je nesporna činjenica da sigurnost ( o kvalitetu iste se može raspravljati) košta. Ukoliko se pozabavimo direktnim troškovima koje zahtjeva članstvo u NATO alijansi, odmah uočavamo da je „članarina“ koja se plaća u zajednički NATO budžet nešto manja od 0,5 % državnog budžeta ( u slučaju BiH, koja je složena država sa poprilično skromnim državnim budžetom, u slučaju njenog ulaska u NATO vjerovatno bi se pronašao model koji bi značio da se u zajednički NATO budžet, prema trenutnim ekonomskim parametrima, uplaćuje nešto manje od 10 miliona evra, a iznos je dobijen komparacijom sa zemljama koje su skoro ušle u NATO). Potom su tu troškovi civilnog i vojnog predstavništva u sjedištu alijanse, koji obuhvataju plate i sve povezane troškove osoblja koje predstavlja zemlju unutar NATO struktura (u slučaju BiH pretpostavka je da bi tu bilo maksimalno 80 ljudi, a njihove plate i sve druge troškove obezbjeđuje sama BiH, i one su jednake platama predstavnika drugih zemalja). I treće, tu su i troškovi vojnih misija koje NATO savez ima širom svijeta. Svaka zemlja-članica šalje određen kontigent vojnika u pojedinu misiju, i snosi troškove tog kontinente. Prema procjenama koje važe za zemlje u okruženju (Hrvatska, Albanija) BiH bi, ukoliko pristupi NATO savezu, u roku od oko pet godina po priključenju mogla da u ovu svrhu troši i oko 100 miliona evra godišnje (mada, to zavisi od koncepta vojnog angažmana u NATO-u). Naravno, stoji i pomenuta obaveza da se zemlje- članice redovno prilagođavaju vojno-tehničkim, infrastrukturnim i svim drugim promjenama koje se odnose na samu strategiju i ciljeve Alijanse. Ovi troškovi su takođe veoma značajni.


Iako su ovo cifre od kojih se zavrti u glavi, treba istaći da je budžet Ministarstva odbrane BiH blizu 350 miliona KM, i da ta cifra nije predaleko od 500 miliona KM, koliko je otprilike 2% od društvenog bruto proizvoda BiH, koji je u 2008. godini bio procjenjen na negdje oko 25 milijardi KM. Dakle, Republika Srpska i BiH već sada izdvajaju u namjenu odbrane sredstva koja su otprilike na nivou onoga što traži NATO, makar u prvoj fazi. Svakako da bi ta sredstva godinama rasla, naravno u skladu sa rastom BDP. Ovdje treba istaći da pristupanje NATO savezu znači u dobrom dijelu koncipiranje privrednog sistema na način da se iskoristi činjenica da ogromna sredstva odlaze u izgradnju vojnih kapaciteta, te da tu postoji šansa za ekonomski razvoj, pogotovo kada se ima u vidu i činjenica da u zemljama koje pristupe NATO savezu po pravilu dolazi do povećanja stranih investicija.
O različitim aspektima (ne)pristupanja Alijansi mogu se napisati čitave knjige. Ovo bi za početak bio jedan doprinos debati oko dileme „NATO- da ili ne“. Nažalost, dobrog rješenja za Republiku Srpsku povodom ovog pitanja- nema. Postoje samo loša, i manje loša rješenja i odgovori. Ne treba se zavaravati da ovom problemu valja pristupiti na naš tradicionalan način- pustiti da vrijeme prođe i ne učiniti ništa- u tom slučaju, konsekvence će biti ozbiljne i dugoročne.


Testament druga Staljina

Published on 14:37, 11/09,2009

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ako se genij sastoji u sposobnosti anticipiranja događaja i ponašanja u budućnosti, a na osnovu informacija koje se posjeduju u trenutnom vremenskom periodu i poznavanja vječnih kategorija koje su imanentne ljudskoj prirodi ( glupost i sujeta), onda je Staljin zasigurno bio i ostao jedan od najvećih (političkih) genija u ljudskoj istoriji.

Zaista je nevjerovatno sa koliko preciznosti i oštroumnosti je ovaj boljševik ocijenio stvarni značaj i snagu pojedinca, i u tom smislu čini se da je on jedan od rijetkih koji je zaista shvatio poruku Dostojevskog iz „Zlih duha“, izraženu kroz lika Petra Stepanoviča Verhovenskog. Niko nije nezamjenjiv. Svako misli da je nezamjenjiv. S obzirom da ja mislim da sam nezamjenjiv, a u konkretnom trenutku mi je potrebna pomoć i savezništvo nekog drugog, koji takođe misli da je nezamjenjiv, onda ćemo nas dvojica zajedno, iz čistog interesa, koji je najjači i najsigurniji (jedini mogući?) kohezivni faktor da uništimo trećega, koji je takođe ubijeđen da je jedino on nezamjenjiv i koji pretenduje da svoje ubjeđenje vrlo brzo implementira u praksi. Uništenje trećega je, kantovski rečeno, moralni imperativ svakog čovjeka. Veoma je nepristojno neboriti se protiv trećega. Time se vrijeđa njegov značaj. Naime, jedina istinska vrijednost, jedina istinska satisfakcija svakog pojedinca leži u činjenici da neko želi da ga uništi. Bez te želje, bez konkretnog napada na njega, čovjek je apsolutno bezvrijedno biće, i on gubi pravo da se osjeća dostojnim. Interesantno, većina ljudi čini ovu bezličnu masu. Svi oni žive u potpunom uvjerenju da je neko protiv njih, da neko upravo sada kuje neku opaku zavjeru s intencijom da im nešto učini nažao, iako, u stvari, niko ne obraća pažnju na njih. Takvi ljudi, istina suštinski potpuno beskorisni, ipak mogu da budu pogodni za određenu kratkotrajnu upotrebu. Istina, njihova upotrebna vrijednost jeste upotrebna vrijednost običnog predmeta, nemisleće tvari. Ali, onaj ko ih angažuje u određenom momentu kako bi ih iskoristio u neku sporednu svrhu, taj je učinio neprocjenjivo humanističko djelo, jer je predmetu ipak dao SVRHU, makar i sporednu. Time je drvo, plastiku, pretvorio u kokošku, koja, iako će uskoro da bude skuvana, ipak kljuca crve po dvorištu.

Kao što se iz izloženog može vidjeti, sa trećim stvari idu prilično jednostavno. Sa drugim situacija je još prostija. U pitanju je prosta matematika: nakon eliminacije trećeg, drugi postaje treći, a na mjesto drugoga se angažuje neki četvrti, dvanaesti ili trideset prvi, koji je počastvovan jer je unapređen u čin drugoga. Moja preporuka je da se protiv bivšeg drugog i svježeg trećeg angažuje neki njegov intimus. Intimusi su dobra stvar- dugo vremena oni su trpili kojekakva ponižavanja od strane svojih saučesnika u patetičnoj kvaziintelektualno- emotivnoj kooperaciji, tako da će oni najefikasnije da razbiju novog trećeg. Još jedna činjenica ih čini posebno korisnima- emotivno osakaćeni i moralno devastirani zbog likvidacije dijela svoje ličnosti ( što je dokaz da oni nikad ne mogu u potpunosti da se izdignu iznad svoje kokošije prirode), oni će i dalje mehanički precizno i neumoljivo da tamane i slijedeće treće, tako da nećete morati da se zamarate pronalaženjem novih drugih, što je, priznaćete, zaista relaksirajuća spoznaja. I, naravno, meni omiljena karakteristika ovakvih drugih jeste da oni, kad im prođe rok trajanja, sami sebe uništavaju, tako da vi nemate potrebe da prljate ruke s njima.

Staljin, kao najbolji produkt ljudske vrste, odlično je definisao i u praksi dokazao ovaj model ljudskog ponašanja. Naravno, on nije ostavljao nikakve dileme da je jedino on istinski dostojan da se nazove čovjekom, dok su svi ostali dio sive mase. Demokratskom procedurom, njegovi savremenici su potvrdili ispravnost njegovog stava. Gulag nije bio samo jedan logor gdje bi se politički neistomišljenici mučili i likvidirali. Gulag je bio oda sive mase JEDINOM. Gulag je bio najveći dar koji je siva masa mogla podariti JEDINOM. Veličinom tog dara, siva masa se koliko- toliko uzdigla iznad svoje prosječnosti, baš zbog toga jer je udovoljila NjEMU. Zbog toga je važnost gulaga neprocjenjiva, gulag je psihološki održavao u životu mnogo veći dio sive mase nego što je fizički istrebljivao dio iste.


Žute zvjezdice na čelu,crvena petokraka u srcu

Published on 14:12, 11/09,2009

 

Živi smo svjedoci činjenice da smo u procesu takozvane tranzicije od socijalističkog društveno- političkog i moralno- vrijednosnog sistema prema nečemu čega i nismo svjesni (a pitanje je da li i želimo da budemo), recipirali od drugih zemalja i međunarodnih asocijacija „mali milion“ raznoraznih konvencija, ugovora, rezolucija, zakona i drugih pravnih akata, najčešće i bez da se imalo upuštamo u analizu sadržaja istih. Prosto, neko nam je rekao da su u tim aktima sadržane norme koje reprezentuju vrijednosti i dostignuća civilizacije kojoj smo se zaputili, a one same nisu direktno ugrožavale pozicije moći naše političke i finansijske elite, koja ih je stoga veoma rado i prihvatala, oduševljena što se na vrlo jednostavan način može izreklamirati kao „proevropska“, „moderna“, „progresivna“ itd. Ipak, domaća političko- finansijska oligarhija kao đavo od krsta bježi od činjenja ključnog koraka u ovoj tranziciji i otvorene manifestacije volje da je ta tranzicija, na kraju krajeva, uopšte i njen cilj.

Danas je potpuno jasno da uprkos realizaciji određenih formalnih poteza (ustavna garancija privatne svojine npr.), komunističko- boljševički vrijednosni sistem još uvijek dominira ne samo u našem političkom diskursu, nego i i u glavama političara, pa i većine građana, koji kroz titoističko-staljinističku prizmu posmatraju sve društvene procese i vrednuju ponašanje kako institucija sistema, tako i samih pojedinaca. To je osnovni razlog zbog čega tranzicija u nas traje preko dvadeset godina- u nju se ozbiljno nikada nije ni ušlo, a nije se ušlo, jer se i nije željelo ući. To treba konačno priznati. Kao što pošteno treba priznati i reći da kvalitativne promjene u tom smislu neće ni biti sve dok najmanje 90% građana Republike Srpske ne bude moglo da se pohvali činjenicom da im u biografiji ne stoji da su bili članovi Saveza komunista Jugoslavije. Stvar je tu vrlo jednostavna-uzmimo kao primjer dvije individue koje su bile članovi komunističke partije. Jedna je i danas komunista, i to i ne krije, niti se toga stidi. Ona zaslužuje respekt, jer ostaje doslijedna sebi i svojim uvjerenjima i u vremenu koje potpuno demantuje relevantnost te ideologije. Ipak, uprkos njenom karakteru, upravo zbog te irelevantnosti, ta individua nije sposobna da prilagođava ni sebe, a kamoli druge (ukoliko je riječ o političaru) savremenim procesima, koji prosto zahtijevaju dinamičnost i inteligenciju ravnu tim izazovima promjena. S druge strane, individua koja danas tvrdi da nema više bilo kakve veze s komunizmom, a bila je nekad član SKJ, jeste ili licemjerna (ako jedno tvrdi, a drugo misli, dok treće radi, što je obrazac ponašanja najvećeg dijela političkog establišmenta, čime se gubi moralni kredibilitet) ili je prosto nedovoljno inteligentna da „ukapira“ smisao i suštinu određenih vrijednosnih sistema, čime opet gubi pravo da bude dijelom upravljačkog sistema u društvu i državi.

Praktična potvrda goreopisanog stava jeste i činjenica da ovdašnji parlamenti (a za nas je najrelevantnija Narodna skupština Republike Srpske) nikada nisu ratifikovali Rezoluciju Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema iz 1996. godine, kao niti Rezoluciju Savjeta Evrope o osudi komunističkih zločina iz 2006. godine. Dakle, nisu ratifikovani akti koji predstavljaju jedan od vrijednosnih temelja savremene Evrope (u Savjetu Evrope, za razliku od EU, danas je 47 evropskih država koje na temelju poštovanja pune suverenosti svake od njih donose zajednički osnovne smjernice vrijednosnog, političkog, ekonomskog i uopšte civilizacijskog razvoja evropskih zemalja). Time je jasno i nedvosmisleno pokazana i dokazana namjera domaćih političkih i inih subjekata uobličena i uokvirena još onim „druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“. S tog „puta“ mi očigledno još uvijek nismo, a nećemo ni u bližoj budućnosti da skrenemo, jer takvo skretanje znači potpuno napuštanje jednog koncepta koji se temeljio na antievropskim i antihrišćanskim vrijednostima, a za takav potez ovdje očigledno još uvijek nema dovoljno ni hrabrosti, a ni želje.

Ukoliko se malo pažljivije prouče pomenute rezolucije, jasno je da je u njima prezentovana suština problema komunističkih sistema, te na jedan argumentovan način logički i suštinski dokazan totalitaran i zločinački karakter istih. Naime, evo samo nekoliko dijelova ovih akata, koji na najilustrativniji način opisuju stanje u kome smo se nalazili i u kome se nalazimo.
„Naslijeđem bivših komunističkih totalitarnih režima nije lako baratati. Na institucionalnom nivou ovo naslijeđe uključuje (prekomjernu) centralizaciju, militarizaciju civilnih institucija, birokratizaciju, monopolizaciju te prekomjerno regulisanje; na nivou društva, ono se proteže od kolektivizma i konformizma do slijepe pokornosti i drugih totalitarističkih obrazaca razmišljanja. Na ovakvim temeljima je teško (ponovo) uspostaviti civilizovanu, liberalnu državu zasnovanu na vladavini prava. Zato stare strukture i obrasci razmišljanja moraju biti uklonjeni i prevladani“ ( član 1. Rezolucije Parlamentarne skupštine Savjeta Evrope o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema);
„Opasnosti od propaloga prelaznog procesa su raznovrsne. U najboljem slučaju, nastaće oligarhija umjesto demokratije, korupcija umjesto vladavine prava, i organizovani kriminal umjesto ljudskih prava. U najgorem slučaju, rezultat bi mogao biti “baršunasta obnova” totalitarnoga režima, ili prije, nasilno svrgavanje mlade demokratije“ (član 3. Rezolucije o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sistema);
„Skupština je uvjerena da je svijest o istorijskim zbivanjima jedan od preduslova da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Štaviše, moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u vaspitanju mladih generacija. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihovo buduće djelovanje“ (član 7. Rezolucije Savjeta Evrope o osudi komunističkih zločina).

Dakle, ovim rezolucijama izražava se jasan stav da bez jasne osude zločina koji su se desili u prošlosti, njihovim potpunim detektovanjem, kao i identifikovanjem odgovornih za te zločine, ne može biti izvršen nedvosmislen otklon od tih istih zločina. Suština jeste da su komunistički sistemi bili totalitarni i zločinački, da su negirali pravo na različitost, i da dok god postoje njihovi suštinski elementi nije moguće izgraditi novo i humanije društvo i državu. I to je jasno opredjeljenje velike većine evropskih država. Licemjerje domaće političke, kao i intelektualne crvene elite, leži u tome da je proklamovana spremnost da se ide u evropske integracije, a koje imaju svoja jasna pravila i vrijednosti, ali bez želje da se te vrijednosti i pravila i poštuju i implementiraju u praksi. A u ovom slučaju riječ je o elementarnim ljudskim normama, koje samo traže da zločinci odgovaraju za zločine, te da se od zločinačkih sistema načini jasan otklon.

Evidentno je da mi danas u Republici Srpskoj imamo upravo stanje koje je i projektovano ovim rezolucijama u slučaju da ne dođe do potpunog napuštanja komunističkog sistema i vrijednosti. Našu državu karakteriše prekomjerna centralizacija, birokratizacija, monopolizacija, kolektivizam i konformizam do slijepe pokornosti, nastanak političko- finansijske oligarhije umjesto demokratije, korupcije umjesto vladavine prava, organizovanog kriminala umjesto ljudskih prava. I nemamo pravo da se ljutimo i negodujemo zbog toga-narod zaslužuje vlast kakvu ima. Birali smo, izabrali smo. Biblija kaže „novo vino u nove mješine“. Bez definitivnog raskida sa pogubnim komunističkim vrijednostima i mentalitetom mi jednostavno ne možemo da idemo dalje, ne možemo ni da se nadamo boljoj budućnosti. Čak ni sama formalna ratifikacija ovih rezolucija neće automatski značiti i samu promjenu koncepta. Potrebna je promjena u glavama, a čini mi se da su za taj istorijski zadatak sposobne jedino nove glave, glave čije oči nikada nisu vidjele crvenu partijsku knjižicu.


But i mir

Published on 01:37, 11/09,2009

Dobro je. Prošao je oktobar, novembar je srećom zahladio od početka. Još da grune snijeg, i pitanje ustavnih reformi, Elektroprenosa, napada i odbrana, negiranja i afirmisanja biće zaleđeno negdje do polovine februara. Razlog je vrlo jednostavan: ulazimo u sezonu krmokolja, potom su tu svetojanuarski praznici i postjanuarski mamurluk, a koga briga za politiku kad čvarci zamirišu.


Bilo je važno izdurati jesen. Septembar i prvu polovinu oktobra pogotovo. Djeca kreću u školu, potreban je pribor, udžbenici, patike...Zatim,tu je i zimnica. Ko je ljetos uzeo kredit da ode negdje da se brčne malo, taj je jesenas more suza groznih isplakao. Svjetska ekonomska kriza ne pomaže stvar, a i da je nema- kod nas je kriza hronično i perverzno uobičajeno stanje. I sve se to krajem avgusta mjeseca fino tako krčkalo.

Kuka i motika, posebno uglancana jer se proleterijat vraća korijenima zbog masovnih otpuštanja, laganini se spremala put Banje nam Luke, Sarajeva i drugih prijestonih gradova, da neposrednim narodnim izjašnjavanjem oplete po predsjedničko-ministarsko-poslaničko-odborničko-načelničko zadnjicama, pri čemu bi se, iskustvo govori, neki u istima ipak i ulogorovali. Družba je družba, a služba je služba.


I dok se u čitavom svijetu jesen i inače rezerviše za socijalne proteste i nemire, a u zagrljaju SEK-e pogotovo, kod nas se još jednom pokazalo da, ipak, imamo najgenijalnije političare. Za razliku od svoje sabraće po foteljama u dosadnim i nekreativnim zajednicama, naši političari ekonomsku i socijalnu krizu rješavaju brzo i jebitačno- Butmir, bato. Izlevati se u tu svrhu i Džons sa sve Biltom, da se vlasi ne bi dosjetili. I tako, petnaest dana prije Butmira, i petnaest dana poslije Butmira, ko će pametan da misli o hljebu i piću (i patikama), kad se ođe o Ustavu i Državi (i Republici) raspravlja bogtemazo.


I tako, pomjeri se i vrijeme unazad ( šta je jedan sat,kad mi živimo prije sto godina), evo i mrazeva, pa će i Snješko Bjelić,ako Visoki da. Patike onda više ionako ne trebaju. Tu su cokule. One naše stare, iskusne.


«Prethodni   1 2